Skip to content

KOMENTARI NAKANA ZA 2023. GODINU – OŽUJAK

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Ako je itko vjerovao i prihvatio Božju ljubav i to u vrlo ranim godinama onda je to bio zasigurno mali Dominik Savio koga sam u ovom mjesecu izabrao za zagovornika Apostolata molitve  iako nije njegov spomendan ovaj mjesec, ali ga je Gospodin u ovom mjesecu prije 166 godina pozvao k sebi. Dominik je rođen 2. travnja 1842. u Italiji, a umro 9. ožujka 1857.godine.  Osnovnu je školu polazio najprije u Castelnuovu, zatim u Mondoniu. Nakon osnovne škole Dominik ulazi u oratorij Don Bosca u  Torinu. Kad je Dominikov župnik Don Cugliero došao u Torino k Don Boscu, ovako je predstavio svoga mladog župljanina: “Tu u vašoj kući možete imati jednakih mladića, ali teško nekoga koji bi ga nadvisio talentom i krepošću. Pokušajte s njim pa ćete u njemu naći svetog Alojzija!”

Don Bosco svjedoči kako je Dominik doživio proglašenje dogme o Bezgrješnom Začeću 8. prosinca 1854. “U predvečerje toga dana, nakon svršenih obreda u crkvi, Dominik je po savjetu ispovjednika pošao pred Gospin oltar, obnovio svoje odluke što ih je učinio na dan prve pričesti, a zatim rekao: ‘Marijo, darujem ti svoje srce, učini da uvijek bude tvoje i Isusovo, vi uvijek budite moji prijatelji i dajte da prije umrem nego upadnem u nesreću samo jednog jedinog grijeha!’ Uzevši tako Mariju kao potporu svoje pobožnosti, njegovo je vladanje bilo tako pobudno i kreposno da to nikad ne mogu zaboraviti.”

Godine 1855. Dominik je slušao jednu Don Boscovu propovijed o svetosti. Ona ga nije više puštala na miru. Bio je sav obuzet mišlju da mora postati svetac i to što prije, jer neće imati mnogo vremena na raspolaganju. “I od tada – kako piše Eugenio Valentini – sve do smrti bio je primjeran u svemu. Isticao se izvanrednom pobožnošću, koju je pratila duhovna radost, žar za spasenjem njegovih sudrugova te izvanredni karizmatički darovi.” Devet mjeseci pred smrt osnovao je društvance Bezgrješne. Na to se odlučio jednog svibanjskog jutra. Družbica Bezgrešne bila je Dominikovo remek djelo. Brzo nakon toga Dominik se 1. ožujka 1857. vratio u roditeljski dom po savjetu don Bosca, koji je bio zabrinut za njegovo naglo pogoršano zdravlje. Sluteći da se više neće vratiti, obratio se don Boscu posljednji put i pitao što još može učiniti za Gospodina? Don Bosco mu je odgovorio: „Daruj mu svoje trpljenje.“; Što još? „Daruj mu cijeli svoj život“, don Boscu je riječ zastala u grlu, jer je znao da će Gospodin primiti taj dar. Liječnik mu je ustanovio upalu pluća za koju u ono vrijeme nije bilo lijeka, te je preminuo 9. ožujka 1857. u 15. godini, govoreći: „Kako lijepe stvari vidim“. Promatrajući tužnu majku, počeo ju je hrabriti govoreći: „Mama, nemoj plakati, ja idem u raj“.

Don Bosco je u svom večernjem govoru dječacima za laku noć ovako navijestio njegovu smrt: „Večeras je jedan anđeo manje na zemlji i jedan više na nebu“.

Dekretom o herojskim krepostima Papa Pio XII je 12. lipnja 1954 proglasio Savija svetim, i to kad se obilježavala 100.-ta obljetnica od proglašenja dogme Bezgrješnog Začeća. Završio bi ovaj prikaz s jednom molitvom u čast svetog Dominika Savia:Bože, izvore svakoga dobra, blagoslivljamo Te jer si mladima po svetom Dominiku Saviu darovao divan primjer milosrđa i čistoće te uzor u gradnji pravih duhovnih prijateljstava.
Poslušan djelovanju Tvoga Duha, u kratkom vremenu je znao prijeći jednostavan i siguran put svetosti, u radosti srca i u vjernosti svakodnevnim dužnostima. Pomozi nam nasljedovati njegovu ljubav prema euharistiji, povjerenje u Mariju Bezgrešnu,apostolsku revnost za spasenje bližnjega, daruj i nama rasti u radosti i ljubavi do kraja, s Kristom Gospodinom koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen

Papa nas u ovom mjesecu poziva da: Molimo za one koji su pretrpjeli zlo od članova Crkve; i da u samoj Crkvi nađu konkretan odgovor na svoju bol i patnju.  Prisjetimo se, da je i zbog ove bolne istine i u Katoličkoj Crkvi već sveti  papa Ivana Pavla II. molio za oprost u godini Velikog jubileja za sve zločine koje je Katolička Crkva kroz povijest do danas učinila prema drugima. Papa Franjo samo je nastavio tim putem. Priznati pogreške i zlodjela unutar katoličke Crkve ne znači umanjivati vlastitu vrijednost, nego znači priznati i prihvatiti teološku istinu da je Crkva istodobno i sveta i grešna. Svetost joj, naravno, dolazi isključivo od Isusa Krista i kao takva – Crkva će uvijek ostati MORALNA I DUHOVNA VERTIKALA svim naraštajima za sva vremena. No bolna je činjenica da je ta ista Crkva i jako grešna, a ta  grešnost je od nas, njezinih nesavršenih, nezrelih i bolesnih članova. Priznati svoju grešnost ne znači vlastito umanjivanje, nego je to priznanje koje u sebe uključuje i želju za promjenom i prihvaćanjem da je mnogo toga što nas udaljava od Kristove volje i njegovih zapovijedi. Tek priznavanjem grešnosti može se otvoriti prostor za promjene, tj. za obnovu za kojom Crkva itekako ima potrebu i to su papa Franjo kao i njegovi predšasnici vrlo dobro uočili. Stoga je, od životne važnosti da svi mi “kao Crkva, priznamo i osudimo, s tugom i stidom, zločine što su ih počinile osobito zaređene osobe, svećenici i svi oni kojima je povjerena zadaća da čuvaju i brinu se o onim najranjivijima”, poručio je Papa te zatražio oprost za svu bol koju su žrtve pretrpjele, a vjernicima poručio da bi se trebali udružiti u pokajničku molitvu kako bi „probudili našu savjest te potakli predanost kulturi brige koja će reći – nikada više – svakom obliku zlostavljanja“.       Hans Zollner, psiholog i teolog te voditelj Centra koji je postao Institut za zaštitu zlostavljanih na sveučilištu Gregorijana u Rimu upozorava govoreći: ‘ Imamo dvostruku krizu u Crkvi: ‘kriza zlostavljanja i kriza prikrivanja. Ipak, svatko može učiniti nešto po tom pitanju, već i kroz samo slušanje i pratnju, ali također kroz hrabrost da se ulazi u sukobe. Govorim studentima, veli Zollner: ne bojte se kritizirati Crkvu! Tek se tako ona može promijeniti i biti onakva kakvom je Krist želi’. Istovremeno Zollner upozorava da je spomenuti problem zlostavljanja u svijetu, izvan katoličke Crkve – osobito pedofilije – svjetskih razmjera i da je  u 2022. godini Organizacija za zaštitu djece blokirala više od milijardu pokušaja pristupa pedo-kriminalističkim sadržajima, ali – nadodaje – ta činjenica ne pomaže žrtvama koje su se dogodile i unutar katoličke Crkve i za koje nema nikakvog opravdanja. Stoga je naša zadaća, da se odazovemo Papinom pozivu na molitvu za sve zlostavljane kako u katoličkoj crkvi tako i izvan nje, i da odgovorne osobe – osobito kod pripuštanja svećeničkom staležu, uz stručnu pomoć – dobro paze da takve osobe, zbog nastranosti koja je sklona zlostavljanju, ne budu i ne mogu vršiti ne samo svećeničku nego ni obiteljsku stalešku dužnost i poslanje – sve dotle dok se ne oslobode, ako je to moguće, toga teškog nereda i takve sklonosti. 

Nakana naših Biskupa u mjesecu ožujku glasi: Da očevi u obiteljima, po primjeru sv. Josipa, znaju radosno nositi svoje životne odgovornosti.

            Kao što je svaka srijeda na neki način poticaj da se ugledamo u primjer sv. Josipa, tako je i mjesec ožujak posvećen tome svecu ne bismo li iz njegova primjera crpili svjetlo i snagu za svoje odgovornosti. Biskupi se ovaj put usredotočuju na očeve u obiteljima. I upravo ta riječ „odgovornost“ zahtjeva drugu riječ, a to je „povjerenje“. Ako se nekome daje povjerenje, onda se pretpostavlja da će odgovorno izvršiti ono što mu je povjereno. Lik sv. Josipa, šutljiva i jednostavnoga muža Marijina, Isusova poočima koji na svoj način zastupa Oca nebeskoga te skromnoga i zauzetoga radnika koji svojim rukama, znojem a zapravo brigom stoji u počecima našega otkupljenja, ocrtava sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici o sv. Josipu  naslovljenoj: „Otkupiteljev čuvar“.

            Mnoge se životne sastavnice očitavaju u sv. Josipu koje nam mogu poslužiti kao smjerokaz našim koracima, no posebice biskupi žele da se usredotočimo na očeve. O svemu tome govori spomenuta enciklika, a važno je na nju se navraćati zbog jasnoće poruke pogotovu u današnjim pregolemim smušenostima mnogih pojedinaca i zajednica. No i povijest je prebogata mnogostrukim ljudskim zakazivanjima koja se onda nastoje racionalizirati, opravdavati nekom naprednošću, modernošću, kao da je samo to dovoljno da se nešto ujedno proglasi i dobrim. A često su takve stvari ne samo dobre, nego strašno degradirajuće, pa i smiješne. Upravo na tom polju povijest je puna žalosnih primjera počevši od Sodome i Gomore. Pogotovo je zabrinjavajuće da ljudi jednostavno svoju stvorenost kao muško i žensko zbog nekih sklonosti žele protunaravno zlorabiti nazivajući to ljubavlju u kojoj si umišljamo da je sve dobro.

            Kad je Bog dao toliku odgovornost sv. Josipu iskazujući mu povjerenje, valjalo bi proći Litanije sv. Josipa i u svakom pojedinom zazivu očitavati kako se to obistinilo u Josipovu životu i primijeniti na sebe, kako se to može ostvarivati i u životu očeva i supruga u svim međusobnim odnosima, nadopunjavanjima i bogaćenjima. Ne bi valjalo toliko Božje povjerenje neodgovorno izigrati svojim zastranjivanjima, a ponajviše umišljenošću. Jednostavnost i predanost sv. Josipa Mariji i Isusu te radnim obvezama za njihovo dobro mogu nam biti stalno nadahnuće za naše korake. Odazivajući se našim Biskupima koji nas potiču da molimo po zagovoru sv. Josipa za današnje očeve u obiteljima da budu što savjesniji u brigi za svoje obitelji, i mi ćemo ovaj komentar na predloženu nakanu zaključiti s molitvom upućenom Bogu po sv. Josipu:Sveti JosipePrečisti Marijin zaručniče i Isusov zaštitniče, tvoj je život bio ispunjenje svete dužnosti s ljubavlju u tvome pozivu. Zaštiti sve muževe i očeve koji imaju povjerenja u tebe. Prati ih u njihovim borbama i poteškoćama. Okruži ih svojom brižnom prisutnošću. Daj im mudrost da žive svoj poziv onako kako to Bog namjerava. Pribavi im duševni mir koji proizlazi iz počivanja u volji Božjoj. Dovedite ih u božansku bliskost s našim Gospodinom i Gospom usred briga ovozemaljskog života. Blagoslovi njihove žene i djecu brižnim obiteljskim životom. Otkrij im Isusa dok vjerno vode svoje obitelji i ostani s njima kao duhovni otac, sada i zauvijek. Amen.