KLANJANJE ZA TRAVANJ

Opća nakana: Da ljudi nauče poštovati stvoreni svijet i čuvati ga kao Božji dar.

Evangelizacijska: Da progonjeni kršćani osjete ohrabrujuću nazočnost Uskrsnuloga Gospodina i solidarnost cijele Crkve.

Biskupska: Da ljudski život, od začeća do prirodne smrti, bude u našim obiteljima poštovan kao najsvetiji dar i najveća vrijednost

 

 

Čovjek i svijet

 

Da ljudi nauče poštovati stvoreni svijet i čuvati ga kao Božji dar.

 

„U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1,1). Tim riječima započinje Sveto pismo. Ako nastavimo čitati, otkrit ćemo kako biblijski pisac opisuje stvaranje svijeta. Bog stvara sve: zemlju, sunce, mjesec i zvijezde. On je stvorio biljke, životinje i u konačnici, krunu stvorenja, čovjeka. Bog je zaključio šest puta da je dobro ono što je stvorio. I jedna od zadaća koju je povjerio čovjeku je bila i briga za stvoreni svijet (usp. Post 1, 26-28). Čovjek je na primjeren i dostojanstven način trebao upravljati stvorenim svijetom kojeg je Bog stvorio „ne da slavu uveća, nego da slavu očituje, da svoju slavu priopći“ (sv. Bonaventura). Bog je stvorio svijet iz ljubavi i dobrote: „Ključem ljubavi otvorio je ruku, i proiziđoše stvorovi“ (sv. Toma Akvinski). Bog je darovao prirodu čovjeku te mu je dao poslanje brinuti se o stvorenom svijetu, ali nakon prvog grijeha ne samo da se pogoršavaju odnosi između čovjeka i Boga te između ljudi međusobno, već se i čovjekov odnos prema stvorenom svijetu narušava.

Čovjek je zbog svoje gramzljivosti i nemara prouzročio brojne štete u prirodi. Sjetimo se samo nedavnog katastrofalnog izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu ili nestajanja Aralskog jezera zbog preusmjeravanja rijeka radi natapanja. To su samo neki od primjera koji svjedoče čovjekovu nebrigu za prirodu. Stvoreni svijet, prema kojem bi se čovjek trebao odnositi s poštovanjem, često ga bezobzirno iskorištava ne razmišljajući kakve bi to posljedice moglo imati za njegovu budućnost.

S druge strane, možemo primijetiti jačanje ekološke svijesti među ljudima. Brojne inicijative u Hrvatskoj i svijetu svjedoče o toj promjeni u čovjekovom razmišljanju. Postoji, ipak, kod ljudi određena svijest i napor o tome kako prirodu treba sačuvati i brinuti se za nju. Želi se sačuvati bogatstvo flore i faune koje nas okružuju. To nije samo briga za sadašnjost, već i za budućnost. No postoji jedna velika opasnost da se čovjeka ne gleda kao dio rješenja, već prvenstveno kao dio problema. Iz takvog jednog shvaćanja slijedi da bi bilo bolje za prirodu da čovjeka uopće nema.

Kao kršćani trebamo biti oprezni da ne upadnemo u krajnosti, ali u svakom slučaju smo pozvani djelovati i poticati ljude da poštuju stvoreni svijet i čuvaju ga kao Božji dar. Već je sv. Ivan Pavao II. na generalnoj audijenciji, 17. siječnja 2000. pozvao na „ekološko obraćenje“. Papa u miru Benedikt XVI., kojeg su nazivali i „zeleni papa“ zbog njegove brige za okoliš, koristi termin „ekologija čovjeka“. Tim terminom opisuje ne samo to kako je čovjekova zadaća čuvati i poštovati prirodu, već i prirodu ljudske osobe, muškarca i žene, onako kako su od Boga stvoreni i takva se njihova prirodna datost mora čuvati. Papa Franjo nastavlja u duhu svojih prethodnika time što je odlučio napisati encikliku u kojoj će promišljati o pitanjima iz ekologije, preciznije iz „ekologije čovjeka“. Sve nas ovo potiče kako smo kao kršćani pozvani brinuti se za okoliš koji nam je od Boga darovan. Već nas je sv. Franjo Asiški, zaštitnik okoliša, upozorio Pjesmom stvorova, kako trebamo biti zahvalni Bogu za sve što nam je darovao i stoga Ga blagoslivljati:

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Luka ILIĆ, DI

 

Isusova pobjeda i danas se ostvaruje u smrti Njegovih mučenika

Da progonjeni kršćani osjete ohrabrujuću nazočnost Uskrsnuloga Gospodina i solidarnost cijele Crkve.

Događaji u Parizu u vezi s ubojstvom nekih novinara izazvali su gotovo globalno zgražanje i okupljanje pučanstva i najviših predstavnika vlasti iz mnogih zemalja zagovarajući slobodu izražavanja. To je vrlo važan vidik slobode, jer ako nema te slobode izražavanja, onda nema ni slobode. No je li to baš posve tako? Zalažu li se svi ti zauzetnici za slobodu izražavanja jednako u svim situacijama? Zagovaraju li oni tu slobodu i onda kad bi netko, služeći se tom slobodom, nešto izrekao bilo riječju, bilo slikom, bilo karikaturom, bilo filom, bilo kazališnom predstavom te dirnuo u njihovo dostojanstvo ili u njihove svetinje? Zanimljivo je da iz vrlo naprednih demokracija dolaze primitivni porivi ruganja koji se uzdižu na razinu umjetnosti koja to nije, jer ne pridonosi čovjekovu uzdizanju. Takva niska razina izražavanja zapravo je odraz izvornoga primitivizma, a ipak bi nas takvi htjeli učiti čak i osnovnom lijepom ponašanju kojega u njih nema ni u tragovima.

Svijet očekuje reakciju Svetoga Oca i našlo se onih koji su odmah i Papu svrstali u primitivce, jer njihovu primitivnost ne podupire. Papa, naime, što je očito, stvari promatra s višega vidika i vodi računa o mnogim sastavnicama ljudske naravi, dok moderni primitivizam uzdiže sebe kao jedinu istinu, jedino civilizacijsko dostignuće, a zapravo je civilizacijsko potonuće.

Povijest kršćana i kršćanstva upravo nam to potvrđuje. Ta sam Isus je jasno rekao da su njega progonili te će i nas. Prvi kršćanski mučenici osjećali su se povlaštenima u toj svijesti da smiju dati život za Krista. A On je Put, Istina i Život. U Njemu imamo sve, pa makar nam se i nasilnički oduzima život, makar nas progone. O tome lijepo piše sv. Ivan Zlatousti, a posebice su dirljiva svjedočanstva iz Acta martyrum. Tko još nije čuo za goleme progone Katoličke Crkve u našem podneblju u doba komunističke strahovlade? Sveti papa Ivan Pavao II. poticao je mjesne Crkve da dokumentira mučeništvo kojim je prolazila ili još uvijek proživljava pojedina mjesna Crkva. U nas je don Anto Baković napisao golemu knjigu o ubijenim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima. Biskup Bogović je za svaki mjesec ovogodišnjega kalendara mučeničke Hrvatske odabrao po jedno pismo hrvatskih laika koji su s dubokom vjerom i predanjem odlazili u nasilnu smrt. Oni potvrđuju upravo to što Papa želi da molimo za sve suvremene kršćane po svijetu koji trpe mučenja, progone i smrt, a o njima se rijetko ili malo čuje ili piše.

Prije će se obavijesna sredstva raspisati o nekoj mački, nego o ljudima, kršćanima. Ali mi znamo da iz smrti, kakva god ona bila, prelazimo u Život snagom one pobjede kojom je Krist pobijedio smrt i dalje pobjeđuje u svojim vjernicima. Svima nam je molitveno ih nositi pred Boga i zauzetom djelatnošću osvješćivati ovaj svijet.

  1. Vatroslav HALAMBEK, DI

Čovjek proizvođač“ ili „ljudsko biće“

 

Da ljudski život, od začeća do prirodne smrti, bude u našim obiteljima poštovan kao najsvetiji dar i najveća vrijednost

 

Za svakog čovjeka, bez izuzetka, dva su događaja najvažnija u njegovu životu: njegov ulazak u ovaj svijet i njegov odlazak sa svijeta. Između ta dva događaja odvija se ljudski život. Ljudski je život najsvetiji dar od Boga. A što će čovjek učiniti sa svojim životom, bit će njegov dar Bogu. Ali, što je to život? Najveći mislioci, počevši od starih grčkih mudraca, mučili su se tim pitanjem. Znanstvenici i teolozi pokušavaju naći ključ kojim bi prodrli u tajnu ljudskog postojanja. Taj problem može riješiti samo onaj koji je život i zamislio i ostvario.

Vjera, filozofija i znanost priznaju da život ima svoj početak. Neki misle da se život razvijao tijekom milijuna godina. Sveto pismo nam otkriva da je Bog stvorio ljudski život. „I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku!’“ (Post 1,26). Druge oblike života Bog je podvrgao čovjeku. Bog nas je opskrbio ne samo instinktima kao životinje, nego nam je dao razum, samosvijest, sposobnost da učimo, prosuđujemo, ljubimo, komuniciramo i proizvodimo. Čovjek ima besmrtnu dušu. „Ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren“ (Sv. Ignacije). Da bi čovjeka pozvao u život, Bog je stvorio ovu Zemlju u kojoj je dao sve što je za ljudski život potrebno. I više od toga: dao nam je i svoga Sina da nam osigura život vječni.

Papa Franjo često nas poziva da cijenimo i branimo ljudski život od začeća do prirodne smrti i da ga cijenimo kao izvanredni Božji dar. Isti je papa majčinu utrobu nazvao „prvom školom komunikacije,“ gdje se dijete počinje familijarizirati s vanjskim svijetom „u zaštićenom okolišu, za koji jamči zvuk otkucaja majčina srca.“ Gledamo li na život kao na dragocjeni dar od Boga, ako ga poštujemo i čuvamo, tada je to jamstvo za budućnost čovječanstva. Bez tih uvida društvo postaje nemilosrdno prema najnezaštićenijim skupinama ljudi: nerođenoj djeci (pobačaj) i starima (eutanazija). „Najveće je siromaštvo kad odlučite da dijete mora umrijeti kako biste vi živjeli po svojoj volji“ (bl. M. Tereza). A djeca su veliki Božji dar roditeljima i u njihove je ruke položena odgovornost da ih nauče kako ljubiti Boga i bližnjega. Dom u kojem su lojalni muž i žena koji se vole okruženje je u kojem djeca mogu rasti u ljubavi i pravednosti i u kojem dijete može zadovoljiti tjelesne i duhovne potrebe. U djetetu se nalazi skriveno blago simpatije, ljubaznosti i velikodušnosti. Odgoj treba otvoriti to blago.

Kako živim moj je odgovor na Božji dar života. Hoću li postati „čovjek proizvođač“ ili „ljudsko biće,“ ovisi o meni, ovisi o tome koje me vrednote pokreću, što je ono za što se isplati živjeti. Je li to moć, bogatstvo, napredak na društvenoj ljestvici, profit, znanost, zdravlje, ili nešto drugo? Želim li biti čovjek kojemu je najvažniji uspjeh ili čovjek kojemu su važne vrednote i ljudske i božanske?

Ljudski život ima veliku svrhu. Naš je život isprepleten odnosima – koji put uspješnima katkad neuspješnima – uspjesima i padovima, radostima i žalostima. Naš konačni cilj nije zadovoljavati dnevne potrebe; naš je cilj: Bog.

  1. Ivan CINDORI, DI