Među hrvatskim mladim ljudima, koji se od svoje mladosti sasvim posvećuju Bogu u redovničkome staležu, nalazi se i mladi isusovac Pavao Kolarić. On je rođen je u kršćanskoj obitelji Andrije i Marije Kolarić, koji su osim Pavla, imali još tri sina. Kršten je Pavao u tadašnjoj bjelovarskoj župnoj crkvi sv. Terezije (danas katedrala Bjelovarske biskupije).
Nakon Pavlova rođenja njegova se obitelj preselila u obližnje mjesto Veliko Trojstvo gdje je otac Andrija kasnije bio i općinski načelnik. Nakon završetka gimnazije, potaknut propovijedima pučkog misionara isusovca p. Vinka Basilea za vrijeme misija u Zagrebu godine 1854., Pavao se odlučio za svećeničko zvanje. Primljen je u Nadbiskupsko sjemenište te bio uzoran bogoslov. Na preporuku sjemenišnih poglavara zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik šalje ga u jesen godine 1857. na nastavak studija filozofije i teologije u Rim na znamenito Papinsko sveučilište Gregoriana. Stanuje u poznatom Kolegiju Germanicumu. Ondje je nastavio uzoran život, i bio zapažen kao jedan od najtalentiranijih studenata. Posljednje dvije godine prije svoje smrti počeo je ozbiljno razmišljati da uđe u isusovački red. U petoj godini studija obolio je od tuberkuloze, koja se onda gotovo bezuspješno liječila. Dvije je godine odolijevao teškoj bolesti, provodeći i dalje krjepostan život, predan u Božju volju, te osobito štujući Srce Isusovo. Uz posebno dopuštenje Pape Pija IX. i Generala Družbe Isusove, mladi je Kolarić, dva dana prije smrti položio redovničke zavjete i postao isusovac Preminuo je kao isusovac u 25 godini života, na glasu svetosti i pokopan je u kripti crkve San Macuto u Rimu koja se nalazi u sastavu Kolegija Bellarmino.
Godinu dana nakon Kolarićeve svetačke smrti, njegov prefekt u Rimu, talijanski isusovac, P.Pietro Ragazzini, napisao je Kolarićevu biografiju na talijanskome jeziku, tiskala nakladnička kuća La Civilta Cattolica. Tri godine poslije (1865.). prevedena na njemački jezik i objavljena je u Njemačkoj.
Na hrvatski ga je preveo 1895. godine. travnički sjemeništarac Petar Barbarić, koji je Kolarića smatrao svojim uzorom, i u pogledu štovanja Srca Isusova. Taj je prijevod ostao u rukopisu sve do naših dana, 2022. godine, kada je konačno objavljen tiskom u izdanju Filozofsko -teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu pod naslovom: Pavao Kolarić – velikan na glasu svetosti.
Na temelju ove knjige donosimo odabrane primjere o štovanju Srca Isusova koje nam je u svojim zapisima ostavio u baštinu mladi isusovac Pavao Kolarić.
One glase: ”Primati ću presvetu pričest s gorljivom pobožnošću probudiv u sebi prije čin vjere, ufanja i ljubavi, te iskrenog pokajanja i poniznosti, osvrćući se na svoje grijehe, na svoju mlakost i oholost prošlog života, i na mlakost poslije toliko milosti, što sam ih u ovom kolegiju primio; zatim ću se obratiti k velikom milosrđu Božjem, k preblagom Srcu Isusovu, te ću probuditi u duši pravu želju, da ga primim u presvetoj euharistiji, jer On hoće, da mi blagujemo presveto. njegovo tijelo i krv, ako želimo, da ostanemo u njemu i On sa svojim milostima u nama. Kod zahvale osobito ću Ga moliti za tri stvari; a te jesu: prava poniznost, bratinska ljubav i pobožnost k Njegovu presvetom Srcu. Obavljati ću s velikim žarom i nutarnjom zahvalnošću one obične molitve na čast Njemu; i gledati da isprosim poniznost i krotkost, da uzmognem ugoditi presvetom. Srcu, te ga nasljedovati svojim srcem udesiv ga po mogućnosti prema Njegovom.”
Kad je je doznao da je njegov slučaj prema sudu liječnika bezizlazan on si je predstavio pred očima Isusa u momentu kad je osuđen na smrt; i promatrajući ga s ljubavlju i ušavši u njegovo blagoslovljeno Srce sjedinio se je s njime u duhu ljubavi i pokazao se spremnim da i on primi istu osudu u jedinstvu s istim Isusovim osjećajima. I pošto je Isus, čuvši za osudu, odmah krenuo bolnim putem prema Kalvariji da bi izvršio svoju žrtvu na križu, isto tako je Kolarić odlučio da ga slijedi na tome putu. Slijedimo i mi Isusa i osjećaje Njegova Srca na svome životnome putu – u otajstvu naše svakidašnjice.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo