Pavao Kolarić isusovac (Veliko Trojstvo kraj Bjelovara, 26. siječnja 1838.-Rim, 22. ožujka 1862.)
Među hrvatskim mladim ljudima, koji se od svoje mladosti sasvim posvećuju Bogu u redovničkome staležu, nalazi se i mladi isusovac Pavao Kolarić. On je rođen je u kršćanskoj obitelji Andrije i Marije Kolarić, koji su osim Pavla, imali još tri sina. Kršten je Pavao u tadašnjoj bjelovarskoj župnoj crkvi sv. Terezije (danas katedrala Bjelovarske biskupije).
Nakon Pavlova rođenja njegova se obitelj preselila u obližnje mjesto Veliko Trojstvo gdje je otac Andrija kasnije bio i općinski načelnik. Nakon završetka gimnazije, potaknut propovijedima pučkog misionara isusovca p. Vinka Basilea za vrijeme misija u Zagrebu godine 1854., Pavao se odlučio za svećeničko zvanje. Primljen je u Nadbiskupsko sjemenište te bio uzoran bogoslov. Na preporuku sjemenišnih poglavara zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik šalje ga u jesen godine 1857. na nastavak studija filozofije i teologije u Rim na znamenito Papinsko sveučilište Gregoriana. Stanuje u poznatom Kolegiju Germanicumu. Ondje je nastavio uzoran život, i bio zapažen kao jedan od najtalentiranijih studenata. Posljednje dvije godine prije svoje smrti počeo je ozbiljno razmišljati da uđe u isusovački red. U petoj godini studija obolio je od tuberkuloze, koja se onda gotovo bezuspješno liječila. Dvije je godine odolijevao teškoj bolesti, provodeći i dalje krjepostan život, predan u Božju volju, te osobito štujući Srce Isusovo. Uz posebno dopuštenje Pape Pija IX. i Generala Družbe Isusove, mladi je Kolarić, dva dana prije smrti položio redovničke zavjete i postao isusovac Preminuo je kao isusovac u 25 godini života, na glasu svetosti i pokopan je u kripti crkve San Macuto u Rimu koja se nalazi u sastavu Kolegija Bellarmino.
Godinu dana nakon Kolarićeve svetačke smrti, njegov prefekt u Rimu, talijanski isusovac, P.Pietro Ragazzini, napisao je Kolarićevu biografiju na talijanskome jeziku, tiskala nakladnička kuća La Civilta Cattolica. Tri godine poslije (1865.). prevedena na njemački jezik i objavljena je u Njemačkoj.
Na hrvatski ga je preveo 1895. godine. travnički sjemeništarac Petar Barbarić, koji je Kolarića smatrao svojim uzorom, i u pogledu štovanja Srca Isusova. Taj je prijevod ostao u rukopisu sve do naših dana, 2022. godine, kada je konačno objavljen tiskom u izdanju Filozofsko -teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu pod naslovom: Pavao Kolarić – velikan na glasu svetosti.
Na temelju ove knjige donosimo odabrane primjere o štovanju Srca Isusova koje nam je u svojim zapisima ostavio u baštinu mladi isusovac Pavao Kolarić.
One glase: ”Primati ću presvetu pričest s gorljivom pobožnošću probudiv u sebi prije čin vjere, ufanja i ljubavi, te iskrenog pokajanja i poniznosti, osvrćući se na svoje grijehe, na svoju mlakost i oholost prošlog života, i na mlakost poslije toliko milosti, što sam ih u ovom kolegiju primio; zatim ću se obratiti k velikom milosrđu Božjem, k preblagom Srcu Isusovu, te ću probuditi u duši pravu želju, da ga primim u presvetoj euharistiji, jer On hoće, da mi blagujemo presveto. njegovo tijelo i krv, ako želimo, da ostanemo u njemu i On sa svojim milostima u nama. Kod zahvale osobito ću Ga moliti za tri stvari; a te jesu: prava poniznost, bratinska ljubav i pobožnost k Njegovu presvetom Srcu. Obavljati ću s velikim žarom i nutarnjom zahvalnošću one obične molitve na čast Njemu; i gledati da isprosim poniznost i krotkost, da uzmognem ugoditi presvetom. Srcu, te ga nasljedovati svojim srcem udesiv ga po mogućnosti prema Njegovom.”
Kad je je doznao da je njegov slučaj prema sudu liječnika bezizlazan on si je predstavio pred očima Isusa u momentu kad je osuđen na smrt; i promatrajući ga s ljubavlju i ušavši u njegovo blagoslovljeno Srce sjedinio se je s njime u duhu ljubavi i pokazao se spremnim da i on primi istu osudu u jedinstvu s istim Isusovim osjećajima. I pošto je Isus, čuvši za osudu, odmah krenuo bolnim putem prema Kalvariji da bi izvršio svoju žrtvu na križu, isto tako je Kolarić odlučio da ga slijedi na tome putu. Slijedimo i mi Isusa i osjećaje Njegova Srca na svome životnome putu – u otajstvu naše svakidašnjice.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup (Breznica, 11.veljače 1856.- Zagreb, 7. prosinca 1937.).
Među zagrebačkim nadbiskupima, koji su nam uz brojne primjere služenja Bogu, Crkvi i narodu, ostavili u baštinu i divne primjere štovanja Srca Isusova, nalazi se i zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer. Bio je treće dijete od petnaestero djece u skromnoj obitelji gradišćanskih Hrvata.
Pučku školu polazio je u Jastrebarskom, Klasičnu gimnaziju, te filozofske i teološke studije u Zagrebu (1873.-1875.), gdje mu je učitelj bio dr. Josip Stadler, poznati štovatelj Srca Isusova, koji je Bauera i predložio za daljnje studije, koje u tadanjim okolnostima nije mogao nastaviti u Rimu, već u Budimpešti (1877.-1880.) te je u međuvremenu zaređen za svećenika (1879.). Zatim Bauer nastavlja studije u Beču (1880.-1883.). gdje postiže doktorat iz obiju struka.
Kao svećenik dr. Bauer služio je u Ivancu i Samoboru, te vjeroučitelj u Zagrebu. Od godine 1877. profesor na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje bio i dekan (1905./06.), i rektor Sveučilišta (1906./07.). Iste godine izabran je i za člana JAZU, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 1911. postaje pomoćni biskup zagrebački nadbiskupu Jurju Posiloviću, također i poznatom štovatelju Srca Isusova, i graditelja Bazilike u Zagrebu, kao i dolaska isusovaca u Zagreb 1902. godine, s kojima će i Bauer odlično surađivati i biti darovatelj ukrašavanja Bazilike. Nakon smrti Posilovića (1914.), dr. Bauer zagrebački je nadbiskup do kraja života (1937.).
Prožet takovim stavovima znao je nadbiskup Bauer izabrati i odlične suradnike. Tako je predložio sv. Stolici uglednog zagrebačkog svećenika i odgojitelja u sjemeništu i školama sestara Milosrdnica u Zagrebu dr. Josipa Langa za pomoćnog biskupa zagrebačkog (1911.), a mladoga svećenika dr. Alojzija Stepinca za svoga nasljednika (1934.). Obojica su kao i nadbiskup dr. Bauer bili također i uzorni štovatelji Srca Isusova.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata nadbiskup Bauer u svojim je propovijedima, i pismima svećenicima, i vojnim kapelanima na bojištu, ali i ostalom narodu, preporučao posvetu Božanskom Srcu Isusovu, i Devetnice u Njemu u čast za mir u svijetu. Prema Baueru, upravo je utjecanje Srcu Isusovu pravi put do pobjede i mira u ovom ratu. Zato smo i sav svoj pravovjerni puk ponovno posvetili Božanskomu Srcu Isusovu u čvrstoj nadi, da ćemo u tom Srcu naći jakost i utjehu, da i najteže udarce podnesemo odanom strpljivošću, i sve svoje dužnosti vršimo osobitom revnošću i ustrajemo u vrućoj molitvi, za pobjedu i mir. Brinuo je nadbiskup Bauer i za vojnike i ranjenike, te i njima preporučivao štovanje Srca Isusova. Za zbrinjavanje za ratne siročadi, molio je nadbiskupa Stadlera da mu pošalje svoje sestre Služavke Maloga Isusa, koje na darovanom posjedu u Maksimiru otvaraju godine 1917. sirotište i školu za ratnu siročad, poslije i za drugu siromašnu i školsku djecu. Na inicijativu nadbiskupa dr Bauera položen je godine 1927. kamen temeljac za gradnju među biskupijskog sjemeništa, klasične gimnazije i crkve u čast SrcaIsusova u Zagrebu na Šalati, zajedno s kriptom u čast sv. Antuna Padovanskog. Gradnja je ostvarena donacijama pape Pija XI., nadbiskupa Bauera, Prvostolnog kaptola, biskupa đakovačkog Antuna Akšamovića, biskupa, i kanonika, župnika i župljana iz cijele Hrvatske. Nadbiskup Bauer, uz nazočnost crkvenih i svjetovnih odličnika, na misi 15. lipnja 1931. posvetio je crkvu Srca Isusova na katu s kriptom sv. Antuna Padovanskoga u donjem dijelu zgrade. Upravu sjemeništa i cijeloga zdanja povjerio je isusovcima, koji zbog promjena u Crkvi, dogovorno godine 1992. prepuštaju upravu Nadbiskupiji zagrebačkoj.
Pripremila: dr.sc. Agneza Szabo
Gabrijela Pejačević, grofica i dobrotvorka (Zombi, gradić u Ugarskoj, 6. studeni 1830. – Našice, 7. ožujka 1913.).
Među brojnim hrvatskim ženama, kojima pripada časno mjesto u hrvatskoj povijesti, koje su bile i uzorne štovateljice Srca Isusova, nalazi se i Gabrijela Pejačević. Udajom za grofa Ladislava Pejačevića, koji je imao posjede u Slavoniji, sa sjedištem Našicama, dolazi u Hrvatsku. U Našicama je našla i franjevce, koji su imali lijepo uređeni samostan i biblioteku, i lijepu crkvu u čast sv. Antuna Padovanskog, koju je pomagala stalnim donacijama.
U kršćanskome braku bila je majka četvero djece: dviju kćeri Marije i Elizabete i dva sina: Teodora, kasnije hrvatskoga bana i najmlađega Marka, koji umire mlad, u 15-toj godini života.
Na njihovim pilanama u Đurđenovcu redovito je zaposleno 150 radnika, za koje Pejačevići grade stanove, i za njihovu djecu pučke škole, za što se osobito brinula Gabrijela. Bila je i kuma školske zastave u Našicama, i snosila sve troškove oko njene izrade. Bila je i dobrotvorka Društva za potporu bolesnika u Osijeku, zatim i pjevačkog društva. Stalnu financijsku potporu pružala je i radu Učiteljskog društva za kotar Našice. Bila je i darovateljica brojnih siromaha.
Godine 1881. njezin suprug Ladislav Pejačević imenovan je banom, danas bismo rekli predsjednikom Vlade, Gabrijela se zajedno s njime preselila u Zagreb. Ističem da se ban Ladislav Pejačević, odrekao banske plače u korist potrebbnih. U Zagrebu je njegova supruga Gabrijela, bila članica i predsjednica brojnih humanitarnih ustanova: predsjednica Crvenog, pokroviteljica Hrvaskog glazbenog zavoda, donatorica Društva za sveudiljno klanjanje. Bila je i kuma zastave Prvog hrvatskog radničlkog društva, koja je urešeba slikom sv.Josipa, a sve troškove oko njene izrade također je financirala, i još mnogo toga.
Kad je njezin suprug ban Ladislav Pejačević zbog pokušaja mađarizacije u Hrvatskoj, kojoj se nije mogao oduprijeti, podnio krajem godine 1883. ostavku, vratili su se u Našice. Gabrijela se i nadalje posvetila dobotvorstvu, ali i štovanju Srca Isusova. U javnosti se smatrala majkom majkom siromašne mladeži u Našicama i okolici.
Vlastitim novcem otkupila je sto komada znamenite knjižice, za siromašne učenike, koju je napisao o. Anto Puntigam, profesor u isusovačkoj travničkoj gimnaziji, pod naslovom Slavlje hrvatske omladine,i koja je tiskana u Zagrebu 1900. Knjižica je služila i kao priručnik hrvatskoj mladeži za posvetu Srcu Isusovom iste godine, koja je učinjena diljem Hrvatske, i Bosne i Hercegovine. Gabrijela Pejačević, angažirala se u sakupljanju potpisa našičkih učenika za Album s potpisom hrvatske mladeži koja se posvetila 1900. godine Srcu Isusovu, koji je iste godine uručen i sv. Ocu Lavu XIII. U Album se između 70.000 potpisa, upisalo 600 učenika i učenica iz našičkih škola, i koji se također posvetiše Srcu Isusovom u župnoj crkvi u Našicama, na dan 24. lipnja 1900. godine. Nabavu cvijeća kojim je tom prigodom svečano urešena crkva, u cijelosti je financirala Gabrijela Pejačević. Za svoja zalaganja odlikovana je visokim papinskim odličjem Pape Lava XIII. Pro Ecclesia et Pontifice ( „Za Crkvu i Prvosvećenika” tj. „Za Crkvu i Papu”). Sav svoj život posvetila je svojoj obitelji, školskoj mladeži i siromasima. Svjedočilo je to i veliko mnoštvo naroda iz svih krajeva Hrvatske, koje je nazočilo njezinom sprovodu.
Prišremila: dr. sc. Agneza Szabo
Milan Amruš, liječnik, ministar, i dobrotvor (Slavonski Brod, 1. listopada 1848. – Zagreb, 26. svibnja, 1919).
Među zaslužnim hrvatskim liječnicima, koji su svoj život posvetili općem dobru Crkve i naroda, te postali i uzorni štovatelji Srca ISUSOVA nalazi se i liječnik, dr. Milan Amruš, On je rođen u kršćanskoj obitelji. Njegov otac Ivan bio je vojni liječnik, a majka Jagoda, rođena Brlić, preporodna književnica, svoje pjesme posvetila je rodoljublju te časti i dostojanstvu žene i majke, i zbog takova stava, zapostavljana je u liberalnoj javnosti.
Mladi Milan Amruš, izabrao je studij medicine koji je završio u Beču na Zavodu za obrazovanje vojnih liječnika. Po završetku studija radio je u vojnim bolnicama u Beču i Zagrebu. U doba uvođenja Austro-Ugarske uprave u Bosni i Hercegovi-ni, godine 1878., imenovan je vojnim liječnikom za časnike u Sarajevu, i na toj službi ostaje pet godina, do kraja godine 1882. Tada se susreo i s prvim vrhbo-sanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom, pa se i on po njegovu primjeru posvetio Srcu Isusovom, kojoj je ostao vjeran cijeloga života.
Za vrijeme služenja u Sarajevu, dr. Milan Amruš postavio je temelje modernoj zdravstvenoj službi. Radio je na uspostavi Zemaljske bolnice, promicanju higije-ne, i javnoga zdravstva. Osobito je inzistirao na odbacivanju pušenja i alkohola.
Povratkom u Zagreb, godine 1883. otvorio je privatnu ordinaciju, ali i pristupio politici protivnoj banu Khuen-Hedervaryju, te ušao u Hrvatski sabor, ali je i dalje ostao povezan s nadbiskupom Stadlerom, i ostao uzorni štovatelj Srca Isusova. Kad je nadbiskup dr. Josip Stadler započeo godine 1884. graditi u Sarajevu katedralu u čast Srca Isusova, liječnik dr. Milan Amruš postaje njezin dobroči-nitelj. Preuzeo je financijske troškove za izgradnju jednog tri kolorirana vitraja. U središnjem vitraju koji je prozvan Amrušev vitraj, prikazan je Raspeti Gospo-din ISUS u času kad se vojnik sprema mačem probosti mu Srce. S desne strane vitraja prikazana je Marija Magdalena, a s lijeve Majka Marija i uz nju sv. Ivan Apostol. Svaki kršćanin razumije likovne poruke ovog vitraja, koji stoji i danas.
Bio je dr. Amruš u dva mandata i gradonačelnik Zagreba, te u vladi novoga bana Nikole Tomašića ministar školstva i prosvjete (1910.-1912.). I kao ministar javno je pokazao svoju ljubav prema Srcu Isusovu. Početkom godine 1910. pripremala se u Hrvatskoj obnova posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovom. Ministar Amruš objavio je zakonsku odluku kojom odobrava da za blagdan Srca Isusova, 3. lipnja 1910. godine sva katolička mladež u Hrvatskoj ima praznik, i da pod vodstvom svojih učitelja i vjeroučitelja može sudjelovati na sv. misi gdje će i obnoviti svoju posvetu Srcu Isusovom. Odobrio je i skupljanje dobrovoljnih priloga u školama, za pokriće troškova za obnovu 10. obljetnice posvete Srcu Isusovu. Primjerice cvijeća, izrade Spomen-sličica, i drugo.
Na odluku ministra dr. Amruša odmah su javno prigovarali liberali i masoni u svojim novinama Pokret, ali i drugima, vrijeđali ministra Amruša, i nastojale omesti svečanosti obnove Posvete Srcu Isusovom, ali bez uspjeha! Ne možemo ovdje navoditi sve ostale zasluge dr. Milana Amruša, koje je učinio u pogledu izgradnje grada Zagreba, na urbanom i prosvjetnom polju. Ali recimo da je do kraja života slijedio primjere poniznosti i ljubavi koje je stekao u školi Srca Isusova, osobito prema najpotrebnijima i siromašnoj djeci. Budući da je dr. Amrušu supruga rano umrla, u drugi brak nije ulazio, nego se posvetio djelima služenja o kojima smo govorili. Svoje imanje u Klinča Selu kraj Brezovice, oporučno je ostavio gradu Zagrebu gdje je osnovano sirotište pod nazivom ”Amruševo.” Naslov je uklonjen 1945. godine. Više legata oporučno je razdije-lio Društvu sv. Vida, Zavodu za gluhonijeme i drugo, te preminuo u Zagrebu kao zaslužni liječnik i dobrotvor i uzorni štovatelj Srca Isusova.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Filip Mašić, isusovac (Garevac, 15. rujna 1894.- Zagreb, 1. ožujka 1978.)
Među zaslužnim svećenicima i redovnicima novijega vremena, koji su nam ostavili u baštinu primjerno služenje Bogu, Crkvi i Domovini, koje je urešeno i književnim radom, te osobitim širenjem štovanja Srca Isusova u narodu, ali i progonima i zatvorom od strane jugokomunističkih vlasti, nalazi se i Filip Mašić.
Mašić je osnovnu školu polazio u Garevcu, a 1908. odlazi u Nadbiskupsku visoku gimnaziju u Travniku. God.1912. ulazi u novicijat Družbe Isusove u Zagrebu, te po završetku gimnazije, nastavlja god. 1917. filozofske studije u Innsbrucku (Austriji) i Sarajevu. Nakon magisterija u Travniku, i studija teologije u Enghienu u Belgiji gdje je godine 1927. zaređen za svećenika. Postigavši doktorat iz filozofije i bogoslovlja godine 1928., dolazi u Zagreb.
Mašić je prije svega bio profesor: u Travniku u Nadbiskupskoj gimnaziji, zatim na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu, od 1940. do 1944. i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je također predavao razne predmete, većinom su to bili filozofski traktati.
O. Filip Mašić poznat je i kao vrsni duhovni pisac i prevoditelj. Bio je i višegodišnji suradnik Glasnika Srca Isusova, u kojem je objavio niz vrijednih priloga o Srcu Isusovu i poticao narod na njegovo štovanje, osobito Apostolat molitve. Također je i urednik Glasnika Srca Isusova u dva mandata (godine 1930. -1933; 1938.- 1940.), te jedno vrijeme i urednik Našeg svetišta – glasnika za gradnju crkve Srca Isusova u Osijeku, što su jugokomunisti zabranili, a već skoro gotovo svetište do temelja uništili. U Osijeku je o. Mašić, 30.kolovoza1950. osuđen na šest mjeseci zatvora ‘’radi uvrede i klevete narodne vlasti’’. Prije i poslije zatvora napisao je i preveo s njemačkog, francuskog i talijanskog jezika oko stotinjak različitih knjiga duhovnog sadržaja, koje ovdje ne možemo navoditi, i od kojih su nekoje izravno posvećene promicanju štovanja Srca Isusova, a mnoge je i sam napisao,
Pri tome je o, Mašić već godine 1934. objavio u Zagrebu znamenitu knjigu pod naslovom: Bl. Klaudije Colombière, koja je ustvari životopis Bl. Klaudija, danas i svetoga, inače svećenika Družbe Isusove, i koji je bitno pomogao sv. Margareti Alakok (Alacoque) u širenju štovanja Srca Isusova u cijeloj Crkvi. Naime, o. Klaudije Kolombjer postavljen je za rektora isusovaca u gradiću Paray-le Monialu, gdje je postao i duhovnik sestara od Pohođenja, koje su imale samostan uz tamošnju crkvu. Tako je susreo danas i svetu Margaretu Mariju Alakok (Alacoque), koja je jako patila zbog toga što joj susestre nisu vjerovale, i osjećala se nemoćnom u svojim vizijama Srca Isusova. Otac Klaudije je bio njezin ispovjednik i njemu je povjeravala svoje vizije i Kristove riječi. Od tada je, uz njegovu pomoć, počelo štovanje Srca Isusova u Svetoj uri, koja se i danas moli na uoči prvog petka, uz sjećanje i zahvalnost na Isusovu molitvu i agoniju u Getsemanskom vrtu. Sam Isus je također tražio da se u petak, osam dana nakon Tijelova, javno časti njegovo Srce. O. Klaudije je postao uvjeren u valjanost njezinih vizija, i postao najrevniji širitelj štovanja Srca Isusova, što je uskoro prihvatila Crkva, odnosno Pape svojim pismima i odlukama. Na njenim temeljima danas stoji i Apostolata molitve.
Pred sam kraj života, godine 1975. i 1976. objavio je o. Filip Mašić još dva znamenita prijevoda s francuskog jezika u hrvatski: Srce Isusovo u suvremenom svijetu, i Štovanje Srca Isusova u svećeničkom životu i u pastoralnim potrebama našega vremena. Prihvatimo i mi preporuke o štovanju Srca Isusova, koje nam je ostavio u baštinu, također o. Filip Mašić.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Anica Bošković, pjesnikinja (Dubrovnik, 3. studeni 1714. – Dubrovnik, 12. kolovoza 1804.).
Među zaslužnim hrvatskim ženama koje su živjele i radile u 18. stoljeću, te se uz književni rad i služenju bližnjima odlikovale štovanjem Presvetoga Srca Isusova, nalazi se pjesnikinja Anica Bošković. Rođena je u Dubrovniku, krsnim imenom Ana-Marija, kao najmlađe dijete u obitelji s devetero djece, od majke Paule Bettera, kćerke jedne talijanske imućne obitelji, i oca Nikole Boškovića, trgovca, rodom iz Orahovog Dola. Njena starija braća Baro i Ruđer stupili su u Družbu Isusovu, a Ivan u red Dominikanaca. Ostala braća postala su ugledni činovnici Dubrovačke Republike.
Anica Bošković, prirodno nadarena stekla je solidno obrazovanje u roditeljskoj kući i u samostanu Svete Katarine, gdje joj je sestra Marija bila redovnica, i kamo je rado odlazila cijeloga života. Družila se također i s učenim ljudima i uglednim strancima te dopisivala s bratom Ruđerom u Rimu, ali i kasnije, u kojima se zrcale i njegove preporuke da iskoristi svoje pjesničke talente na slavu Božju. Svi njezini književni sastavci napisani su na hrvatskom jeziku.
Najpoznatije Aničino djelo ”Razgovor pastirski vrhu rođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje” (Venecija 1758.), napisano u stilu dijaloško-dramske me-todologije posvećeno je dragoj braći ocima Baru i Ruđeru. Njegova je bit: Rođe-nje Isusovo u Betlehemu, sastavljeno u duhu hrvatske pastoralne književne tradici-je, koje je u cijelosti protkano biblijskim sadržajima. U njima prepoznajemo njezi-na divljenja i zahvalnost Isusu, ali i preporuke čitateljima da i oni u svojim životi-ma usvoje božićne poruke, koje nam donose Evanđelja. Zbog svojih visokih vri-jednosti, Razgovor pastirski, jedino je tiskano djelo jedne žene u književnoj povije-sti Dubrovačke Republike. Djelo je rado čitano i doživjelo još dvije kasnije nakla-de: godine 1852, u Dubrovniku, te godine 1881. u Mostaru.
Osam znamenitih sastavaka Anice Bošković pod također znamenitim naslovom: Pjesni na čast Presvetoga Srca Isusova, zbog njihove duhovne vrsnoće objavio je u svome poznatom molitveniku isusovac o. Matija Matijašević, koji ima naslov: Srce presveto Isusovo, a tiskan je u Veneciji, godine 1783. Pjesme svjedoče o dubokoj, i veoma zreloj kršćanskoj ljubavi i zahvalnosti Anice Bošković prema Srcu Isusovu. Odabrani stihovi glase: Tvoje srce izranjeno, O Isuse moj ljubljeni, Sve u plamih razgorjeno, Milostivo kažeš meni….Ako suzama srca moga, Ja ne operem rane tvoje; Tvoga od Križa prisvetoga, Jaoh tvrđe je srce moje. Za tvoj život izmučeni, Vas moj život poklonit ću. Za tvu ljubav moj Ijubjeni/ Svu mu ljubav posvetitt ću,
Nekoji hrvatski književnici uključili su dijelove ove kršćanske pjesme u čast Srca Isusova u svoja književna izdanja. Tako i August Šenoa ju u svoju ”Antologiju pjesništva hrvatskoga” 1876. godine. Prije i poslije i drugi književnici, također i danas. Prije svoje smrti, Anica Bošković napisala je svoju oporuku, kojom je svoju imovinu podijelila dubrovačkim crkvama, rodbini, utemeljila zaklade za potporu siromašnim i darovitim učenicima. I pristojan život svojih dviju služavki. Pornuke i primjere razumijemo.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Blažena Marija Petković, redovnica (Blato, Korčula, 10. prosinca 1892. – Rim, 9. srpnja 1966.).
Među primjernim štovateljima Presvetog Srca Isusova u našemu narodu nalaze se i brojne hrvatske žene i majke, ali i redovnice, koje naš narod od milja zove časne sestre. Među njima stoji i bl. Marija Petković od Propetog Isusa, što već u ovom redovničkome naslovu, koji se naziva i redovnički predikat, svjedoči njezinu lju-bav prema Srcu Isusovu, koju je ostavila u baštinu svojim sestrama, odnosno Dru-žbi Kćeri milosrđa Trećeg reda sv.Franje. koju je utemeljila u Blatu na Korčuli, godine 1920., ali i svima nama, možemo reći i cijeloj Crkvi.
Svojim duhovnim kćerima, misli se na časne Sestre, ali i svima koji čitaju njezin životopis, često je govorila: Molite izvor svega milosrđa, Srce Isusovo, da ulije u vaše srce svoj duh ljubavi, da vas učini instrumentima svoga milosrđa i tako preko vas čini djelo svoje ljubavi.
Rođena je Marija Petković na Korčuli u mjestu Blato u imućnoj obitelji Antuna i Marije (rođ. Marinović). S pet je godina pošla u školu, koju je završila s 11 godina. S 14 godina obvezala se na sveto djevičanstvo. U 19 godini umro joj je otac i od tada se brinula o mlađim sestrama blizankama. A već od ranije, okupljala jr djecu siromašnih obitelji, podučavala ih u vjeronauku i školskim predmetima. Djelovala je u više katoličkih udruga, godine 1917. osnovala udrugu Dobri pastir te udrugu Katoličke majke (1915.).
Na poticaj dubrovačkoga biskupa Josipa Marčelića godine 1919. postavlja temelje svoje buduće redovničke zajednice, Kćeri Milosrđa sv. Franje, ‘’za odgoj i izobra-zbu domaće ženske mladeži’’, koju će svečano utemeljiti slijedeeće godine.
Sv. Kongregacija za kauze svetaca, nakon njezine smrti, ustanovila je, da je redov- nica Marija Petković Očevu imenu po Presvetom Srcu Isusovu hvalu i slavu prino-sila. Ja ti se živom vjerom klanjam, hvalim i blagoslivljam tvoje presveto ime i tvo-je preslatko Srce, da ti nadoknadim za sve uvrede i obeščašćenja kojim te vrijeđa-ju nezahvalni. U svojim je spisima uz ljubav prema Nebeskom Ocu često podsje-čala i na ljubav Srca Isusova koje ju je oduvijek pratilo. Uistinu, ljubav Srca Isusova i Božjega milosrđa preko nje proširilo se, da je već za njezinog života otvoreno 56 podružnica u kojima su sestre radile i služile svima potrebitima, osobi-to u sirotištima s napuštenom djecom. U Rimskom vikarijatu, 1986, pokrenut je postupak za njezinu beatifikaciju. Dana 26. kolovoza 1988. dogodilo se čudo njenim zagovorom. Podmornica peruanske vojne mornarice “Pacoca” doživjela je nesreću i mornari su bili u životnoj opa-snosti. Roger Cottrina, 42-godišnji poručnik ispričao je kako se u tim teškim tre-nucima obratio službenici Božjoj Mariji Petković, te je uvjeren da je ona posre-dovala u spašavanju njega i većeg djela mornara na podmornici.
Sveti zbor u Rimu za proglašenje svetih donio je 2002.godine Odluku o herojskim krepostima službenice Božje Marije Petković, te Odluku o priznatim čudima spaša-vanja dvadeset mornara u utrobi potopljene peruanske ratne podmornice Pacocha. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Mariju Petković blaženom 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku, prilikom Trećeg pastoralnog posjeta Hrvatskoj, i time je postala prva hrvatska žena blaženica, također i primjerna štovateljica Srca Isusova. Nasto-jimo i mi biti.
Pripremila dr. sc. Agneza Szabo
Matija Matijašević, isusovac (Dubrovnik, 25. lipnja 1714.- Gruž u Dubrovniku, 12. siječnja 1791.)
Među uzornim štovateljima Srca Isusova u našemu narodu tijekom 18. stoljeća, koji su nam uz primjere života ostavili u baštinu i pisana djela o Njegovu štovanju nalazi se i svećenik Družbe Isusove, p. Matija Matijašević. U Rimu je postao doktor prava, a potom je vrativši se u Dubrovnik, kao svršeni pravnik odlučio go-dine 1738. uči u Družbu Isusovu.
Nakon završene redovničke formacije i teoloških studija u Rimu, zaređen je godine 1747, za svećenika. Poglavari su željeli da p. Matijašević ostane u Rimu i posveti se klasičnim znanostima, ali je na molbu dubrovačkog nadbiskupa Grgura Lazzari-a (nadbiskup 1777.-1792.), dodijeljen isusovačkom kolegiju u Dubrovniku. Budući da je dobro poznavao hrvatski jezik, vodio je p. Matijašević pučke misije, kojima je širio štovanje Srca Isusova u narodu. Bavio se i pisanjem povijesti grada Dubrovnika.
Napisao je p. Matijašević i znamenitu opsežnu knjigu, pod naslovom: Presveto Srce Isusovo razgledano, zaljubljeno, čašćeno, nasljedovano, tiskana u Veneciji godine 1773. Kasnije je Matijašević tiskao u Dubrovniku i znameniti molitvenik Serce prisveto Isusovo (godine 1783), u kojemu su u izboru pjesama koje su po-svećene Srcu Isusovu, objavljene i pjesme Anice Bošković, sestre isusovca Ruđera Boškovića, pod naslovom: Pjesni na čast Presvetoga Srca Isusova. Odabrani sti-hovi glase: Ljubav tvoju za platiti/ Sve ljubavi sve harnosti/ I za Tebi zaplatiti/ Svi vjekovi nijesu dosti (…).
Ističem, da je o. Matija Matijašević, svećenik, povjesničar i književnik, na različite načine širio pobožnost prema Božanskomu Srcu Isusovu: uz brojna javna predava-nja, ali i propovijedi, priredio i izvrsnu knjižicu pod naslovom: Devetero dnevnica na čast Presvetoga Srca Isusa Krista, složenu od Alfonsa de Liguoria, biskupa, i u hrvatski jezik iz talijanskoga prenesenu, i tiskana u Veneciji godine 1778. U pred-govoru spomenute knjižice. koja je služila mnogima i kao priručnik duhovne pri-prave za svetkovine Srca Isusova, čitamo:
”Ova knjižica služi za utjehu i duhovni pokoj onih duša, koje nastoje sjediniti se s poniznim Srcem Isusovim, i predat se službi i ljubavi njegovoj. Neka znadu, da se bogoljubnost ove svetkovine u čast Srca Isusova od nazad dosta godišta proširila po svemu kršćanstvu, i širi se sve to više, budući isti preblagi Isus objavio jednoj vjernoj, od njega ljubljenoj duši (sv. Margareti), da će mu bit veoma drago, ako se raširi i učvrsti po svemu kršćanstvu. I da se ima slaviti svetkovina od preslavna Srca njegova: za više pritegnuti k svomu Srcu duše kršćanske i razgorjet ih u svo-joj ljubavi. I bilo je od njega istoga naređeno, da se ova svetkovina čini u petak nakon osmine od Tijelova, to jest deveti dan po Tijelovu”. Dubrovački nadbiskup Grgur Lazzari udijelio je oprost od 40 dana, svakome vjerniku koji bude prema toj knjizi molio i razmatrao. U crkvi sv. Gjurgja na Boninovu. O. Matijašević dao je podignuti oltar Presv. Srca lsusova sa strane epistole i pred tim oltarom bio je i pokopan. Nastojimo se i mi ugledati u Srce Isusovo, i učiti se od Njegfa, što znali slijediti Njegive primjere.
Pripremila. dr. sc. Agneza Szabo
Bl. IVAN MERZ
Bl. Ivan Merz Ivan, hrvatski katolički laik (Banja Luka, 16. prosinca 1896. – Zagreb, 10. svibnja 1928.)
Bl. Ivan Merz bio je jedan od istaknutijih pripadnika Hrvatskoga katoličkog pokreta, dopredsjednik Hrvatskoga orlovskog saveza, štovatelj Bl. Djevice Marije, i osobiti štovatelj Presvetog Srca Isusova.
Ivan Merz rođen je u obitelji koja je po tradiciji bila katolička, te primio solidan građanski odgoj, ali i s obilježjima liberalizma. Nakon gimnazije (1914.), odlazi na studije u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koje napušta i upisuje pravo u Beču (1915.), ali je uskoro mobiliziran (1916.) i prolazi sva teška iskustva Prvoga svjetskoga rata, koja su ga dovela do odluke ”urediti svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.” Odlazi na studije u Pariz (1920.), i po završetku vraća se u Zagreb i postiže doktorat na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1923.). U međuvremenu postaje profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, gdje ostaje do kraja života.
Pisci o bl. Ivanu Merzu, također navode da je Ivan Merz bio dosta slabog tjelesnog zdravlja, pa i na očima, što ga je zadržavalo u pisanju. Međutim Ivana je trpljenje uvijek više približavalo Isusu i Njegovom Presvetom Srcu. U njegovom pariškom Dnevniku nalazimo i njegovu divnu rečenicu u kojoj navodi da posvećuje svoj život Srcu Isusovu.
”Bol moja još uvijek traje i zbog toga ne pisah skoro ništa. Zahvaljujem Isusu Kristu da sam za vrijeme korizme mogao zaroniti u more boli Njegova Srcal. Ivan Merz i da sam tako živio u uskoj vezi s Njime. Zbog moje očne boli ne mogoh se posvetiti studiju katoličke literature, kako bih želio (…). Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život: ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja, i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji (…).” (Dnevnik, Pariz, 23. ožujka 1921.). Gotovo sva svoja privatna pisma Ivan je redovito završa-vao s zaključnim riječima “u presvetom Srcu odani”.
Spomenute svete godine 1925. dr. Ivan Merz, osnivač Hrvatskog orlovskog saveza (1923.), vodio je stotinu mladih Orlova u Rim, na međunarodno hodočašće. Papa Pio XI. primio ih je u posebnu audijenciju i izrekao im i ove riječi: ”U ovoj Svetoj jubilarnoj godini eto već po drugi put dolaze ovamo naši dragi sinovi iz Hrvatske da proslave s nama i svoj veliki povijesni jubilej, spomen na onaj dan kad je Naš predšasnik papa Ivan X. podigao Hrvatsku na kraljevstvo. Stoga godinu 1925. slave Hrvati i kao 1000. obljetnicu kraljevstva. Veselimo se, da vas vidimo, pozdravimo i blagoslovimo ovdje u očinskoj kući (…).”
Tri godine poslije, prije odlaska u bolnicu na operaciju Ivan je, predosjećajući da će umrijeti, sastavio oporuku na latinskom jeziku, tada službenom jeziku Crkve. Ona je svjedočanstvo njegove ljubavi i štovanja Srca Isusova, ali i primjer i poticaj. Nalazi se danas u hrvatskom prijevodu u mnogim knjigama. Uklesana je i na mramornoj spomen-ploči na njegovu grobu u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, i glasi: Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak. .Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. I(van) M(erz sretan u blaženstvu i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu. Poruke razumijemo.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Dr. Juraj Posilović – zagrebački nadbiskup
Dr. Juraj Posilović, zagrebački nadbiskup (Ivanić Grad, 24. travnja 1824.- Zagreb, 26. travnja 1914.).
Među uzornim štovateljima Srca Isusova, nalazi se i zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. Zaslužan je za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu svete jubilarne godine 1900. te njezino hodočašće u Rim, za gradnju i posvetu Bazilike Srca Isusova u Zagrebu 1902., i još mnogo toga.
Juraj Posilović rođen je u Ivanić gradu, u brojnoj obrtničkoj obitelji, koja je imala devetero djece. Po završetku pučke škole, počeo učiti krojački zanat, ali je uskoro promijenio odluku, i odlučuje biti svećenik. Na preporuku mjesnoga župnika prim-ljen je u Nadbiskupsko sirotište, te po završetku gimnazije, uz potporu zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika nastavlja teološke studije u Beču, i ondje je godine 1858. zaređen za svećenika. Nakon daljnjih studija postiže doktorat iz biblijskih znanosti i crkvenoga prava, i potom se vraća u Zagreb, gdje su mu povjerene odgovorne službe u zagrebačkom sjemeništu, poslije i Sveučilištu,
Godine 1876. imenovan je biskupom senjsko-modruškim ili krbavskim, i tada se založio za duhovnu obnovu biskupije, te pozivao isusovačke misionare da vode pučke misije i šire štovanje Srca Isusova u narodu, što je već tada preporučivala sv. Stolica, odnosno papa Pio IX., i poslije papa Lav. XIII. Financijski je pomagao gra-dnju i ukrašavanje katedrale u čast Srca Isusova u Sarajevu (posvećena god.1889.). Odlukom sv. Stolice, godine 1894. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom
Stigavši u Zagreb poradio je na duhovnoj obnovi biskupije i u tu svrhu također pozivao misionare Družbe Isusove i pokazao osobitim dobrotvorom sirotinje. Pod njegovim je pokroviteljstvom restaurirana je zagrebačka katedrala nastradala od potresa (1889.), te građene crkve, samostani i škole, također i izvan nadbiskupije.
Nakon što je papa Lav XIII. objavio znamenitu encikliku (pismo) Annum sacrum 1899. (Sveta godina), kojom je uz posvetu cijeloga svijeta Srcu Isusovu, otvorio i Svetu Godinu 1900., učinjene su i posvete Presvetom Srcu Isusovu po svim župama diljem svijeta, tako i kod nas u Hrvatskoj.
Po želji nadbiskupa Posilovića hrvatska se mladež u katedrali u povodu svete godine 1900. posvetila Srcu Isusovu, i tada je prvi puta javno pjevana i pjesma posvetnica, Do nebesa nek se ori, koju svi i danas rado pjevamo. A početkom srpnja iste godine, nadbiskup Posilović vodio je hodočašće mladih u Rim, i svi su bili primljeni u audijenciju kod pape Lava XIII. Uručili su tada Papi i svečani Album s potpisima 160.000 hrvatske mladeži koja se posvetila Srcu Isusovom i Zlatno srce s molitvama i žrtvama za Papu.
Na temeljima financijske zaklade nadbiskupa Jurja Haulika iz 1860. godine, ali i znatnim i dodatnim financijskim sredstvima nadbiskup Posilović kupio je zemljište na kojem je dao izgraditi rezidencija Družbe Isusove u Zagrebu i Baziliku Srca Isusova, posvećena 1902. godine, za koju je dao izraditi glavni oltar i prekrasnu sliku Srca Isusova, koja stoji i danas, i nisu oštećeni u nedavnome potresu,
Umro je zagrebački nadbiskup Juraj Posilović u Zagrebu 26. travnja 1914. godine. A svi su mediji pisali da za sebe nije trebao mnogo, a ostalo sve prikazao je Bogu, Crkvi i narodu.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Bl. Alojzije Stepinac, nadbiskup i kardinal (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.)
Zbog hrabrog svjedočenja vjere i mučeništva, Papa Ivan Pavao II. na veliku radost vjerničkog hrvatskoga naroda, ali i svijeta proglasio je dr. Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Molimo i za proglašenje svetim.
Stepinac je rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, kao peto dijete od osmero djece. Nakon gimnazije u Zagrebu, i teških iskustava Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), kada je i ranjen, vraća se kući i radi na imanju svojih roditelja u Krašiću, te upisuje agronomiju koju napušta. Nakon zrelih razmišljanja odlučuje se za svećeničko zvanje, o kojem je i ranije razmišljao, te odlazi u Rim na studije u papinsko sveučilište Gregorina (1924.-1931.), i pristupa Apostolatu molitve, uz Dnevno prikazanje Presv. Srcu Isusovu. Nakon svećeničkog ređenja (1930), i završetka studija vraća se u Zagreb (1931.), i prima odgovorne službe.
Uz zapaženi rad na duhovnoj obnovi nadbiskupije, često je dolazio u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, gdje je molio, propovijedao i držao staleške pouke. Sagradio više crkava i samostana, osnovao Karitas (1934.). Odlukom Pape Pia XI. godine 1934. Stepinac postaje pomoćni biskup zagrebački, a nakon smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera (1937.),zagrebački nadbiskup.
U doba Drugog svjetskog rata (1939.-1945.) Stepinac se uz isticanje zdravog rodoljublja i da su ”svi narodi djeca Božja”, javno usprotivio nacizmu i rasnoj ideologiji, te pružao zaštitu i pomoć svim progonjenima bez razlike ”vjere i nacije”. Neumorno je štitio i pomagao progonjene Židove, pravoslavne i druge, te spasio od sigurne smrti više od sedam tisuća djece.
Uz suglasnost pape Pija XII., na spomen 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata (642. – 1942.) pripremao je Svetu godina hrvatskoga naroda, te u bitnosti duhovne obnove naroda ugradio pučke misije, borbu protiv psovke i alkohola, i protiv bijele kuge (pobačaja), te obnovu naših obitelji koje će se posvetiti Presv. Srcu Isusovu, uz štovanje Prvih petaka. Uspio je vratiti iz Venecije u Zagreb Višeslavovu krstionicu, koju su Mlečani silom odnijeli iz Hrvatske sredinom 17. st. Po završetku rata (1945.), na montiranom procesu u Zagrebu nevin je osuđen 11. listopada 1946. g. na 16. godina zatvora, i gubitak građanskih prava na pet godina, te zatvoren u Lepoglavi. Nisu Stepincu pomogle reakcije iz cijeloga svijeta, ni uglednih Židova, niti SAD-a. Na pritisak ovih potonjih, god.1951., premješten je u kućni zatvor u Krašić, gdje je potajno trovan i umire. O njemu su brinule Sestre Služavke Maloga Isusa, koje su mu stavile u ruku i smrtnu svijeću.
Za boravka u Krašiću napisao je i znamenite propovijedi prema Litanijama Srca Isusova, koje je u naše dane pripremio za tisak postulator kauze mons. dr. Juraj Batelja (Zagreb, 2009.). U predgovoru knjige čitamo: ”za spasenja naših duša najmilija i najuzvišenija i najplodonosnija jest pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. A sve ostale, pa i one Majci Isusovoj, samo su osobita sredstva i putovi da po njima dođemo bliže Presvetomu Srcu Isusovu”.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Josip Stadler, nadbiskup (Slavonski Brod, 24. siječnja 1843.- Sarajevo, 8. prosinca 1918.)
Među uzornim štovateljima Srca Isusova nalazi se i dr. Josip Stadler, prvi vrh-bosanski nadbiskup (1881.-1918.), danas i Sluga Božji. Uz ostala djela služenja, Stadler u Sarajevu godine 1884. počinje graditi katedralu u čast Srca Isusova, koja je završena i posvećena godine 1889., i to uz pomoć dobročinitelja, koje mu je ”slalo Srce Isusovo”, kako je i javno govorio. Katedrala je i danas javni simbol ljubavi Srca Isusova prema ljudima, i njih prema Njemu.
Josip Stadler rano ostaje bez oba roditelja, pa je brigu o njemu kao i polasku u pučku školu preuzela obitelj Oršćić, a poslije je smješten u Nadbiskupsko sirotište u Požegi gdje polazi više razrede gimnazije, i pokazuje želju za svećeništvom. Stoga je poslan u Nadbiskupsko sirotište u Zagreb, te je po završetku viših razreda gimnazije, poslan na filozofske i teološke studije u Rim, na papinsko sveučilište Gregorina. Ondje je kao i ostali studenti pristupio u Apostolat molitve, koji je uključivao i molitvu Dnevnog prikazanja Srcu Isusovu, kojoj ostaje vjeran cijeloga života, i poslije širio među vjernicima. Po završetku studija (1862.-1869.), zaređen je za svećenika, i krajem ljeta god. 1869. vratio se u Zagreb na raspolaganje Ordinariju koji ga je i školovao.
U Zagrebu su Stadaleru povjerene služne odgojitelja i profesora u sjemeništu (1869.-1874.), te profesora, poslije i dekana na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1874.-1880.). Zbog uzornoga svećeničkoga života, književnog i profesorskog rada, i brige za siromašne studente, papa Lav XIII. imenovao je ljeti god. 1880. Josipa Stadlera prvim vrhbosanskim nadbiskupom sa sjedištem u Sarajevu. Nakon biskupske posvete vratio se u Zagreb, i 10. siječnja 1881. krenuo u Sarajevo, te 15. siječnja ustoličen.
Istoga dana posvetio je sebe i svoju nadbiskupiju Srcu Isusovu, Bl. Djevici Ma-riji i sv. Josipu, ovim riječima: Ja ”odlučih nadbiskupiji vrhbosanskoj dati za geslo: Srce Isusovo. I evo najmanji od braće svoje prem nevrijedan stanovat u srcu Gospodina moga, ipak pozvan od njega, stavljam sebe i svu braću svoju i sav puk cijele vrhbosanske nadbiskupije u Srce njegovo (…). Ja zato proglašujem, da je od danas glavni čuvar i patron ove nadbiskupije: Srce Isusovo (…), zatim i majka naša Marija(…), i sv. Josip, zaštitnik cijele crkve, Stadler je isusovcima u Travniku povjerio sjemenište i gimnaziju, poslije i bogosloviju, koju prenosi god. 1893.u Sarajevu, uz koju je dao sagraditi sjemenišnu crkvu sv. apostola Ćirila i Metoda, utemeljio i Glasnik Srca Isusova, i povjerava ga Isusovcima u Travniku, koji g. 1905. prenose u Zagreb, Utemeljio je i novu redovničku zajednicu Družbu Sestara Služavki Maloga Isusa, koje djeluju i danas, i u misijskim zemljama. Svete godine 1900. bitno je pridonio da se tamošnja mladež zajedno s onom u Hrvatskoj, posvetila Presv. Srcu Isusovu, hodočastila u Rim i bila primljena u zasebnu audijenciju kod pape Lava XIII.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Pavao Leber, kanonik (Glina, 1844.- Zagreb, 13. studeni 1919.).
Među primjernim štovateljima Presv., Srca Isusova nalazi se i Pavao Leber, ka-nonik prvostolnog kaptola u Zagrebu, poznati dobrotvor, i štovatelj Presv. Srca Isusova. Uoči priprave za Svetu godinu 1900. koju je proglasio papa Lav XIII. i na koju se pripremala i zagrebačka nadbiskupija, Leberu je povjereno vodstvo trodnevnice u zagrebačkoj prvostolnici.
A kada se imala obaviti posveta zagrebačke nadbiskupije Presv. Srcu Isusovom 10.lipnja 1900. godine, za vrijeme Sv. Mise koju je vodio zagrebački nadbiskup Juraj Posilović, propovijedao je u katedrali preč. gosp. Pavao Leber. U propovi-jedi je tumačio smisao posvete i preporučio svima dnevno prikazaanje, što znači darivanje samoga sebe Presv. Srcu Isusovu i Njegovim nakanama. Osobito mladima i u našim obitelima, te da se svi ugledamo u Njegvo Presv. Srce, i da se učimo od njega, blagosti i poniznosti, i opraštanja, koje nam je primjere i na kalvariji, također i svojim probodenim Srcem ostavio. A sve poradi nas i našega spasenja, Na kraju Sv.Mise, prije blagoslova s Presvetim, molio je zajedno s narodom i Litanje u čast Srca Isusova, koje je te godine odobrio za javnu upotrebu papa Lav XIII.
A u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu, koja je dovršena i posvećena 1902. godine, kanonik Pavao Leber, bio je također njezin darovatelj. Financirao je i izradu jednog vitraja u Bazilici. Kolorirani vitraj prikazuje kako jedan dječak donosi Isusu pet ječmenih kruhova i dvije ribe, te je prinose Isus blagoslovio i njima nasitio oko pet tisuća ljudi. O financijskom doprinosu, ili bolje reći daru, za izradu ovog vitraja zauvijek svjedoči i natpis na dnu vitraja u istoj Bazilici, koji glasi: Darovao Preč. Kanonik Leber, koji smo mogli čitati do potresa 22. ožujka 2020., a nadamo se i nakon završene obnove koja još traje, i molimo za njezin sretan završetak.
Između godine 1907. i 1911. pomagao je i Društvo Sv. Jeronima. Vrhunac njegova dobrotvorstva jest, kada je Društvu godine 1909. posudio 7000 kruna beskamatno, uz uvjet da mu se vrati kad bude moglo. Tim novcem Društvo je tiskalo poznati pučki molitvenik, što ga je napisao isusovac Josip Celinščak pod naslovom: Kruh nebeski, koji sadrži izvrsne upute o štovanju Srca Isusova, i koji je prvi puta tiskan u Zagrebu, godine 1909., i to u nakladi od 30.000 primjeraka. Sav dobitak od te prodaje darovao je kanonik Leber Društvu sv. Jeronima za tiskanje novih knjiga. U svojoj oporuci darovao je veću sumnu novca i za potrebe Bazilike Srca Isusova u Zagrebu.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Petar Perica, isusovac (Kotišina, u sastavu Makarske, 27. lipnja 1881.- Daksa, 24.listopada 1944.)
Ove godine spominjeme 80. obljetnice mučeničke smrti pjesnika i svećenika o. Petra Perice. Rođen je u u kršćanskoj obitelji Stipe i Antice Kate Perica, kao jedno od njihovo šestero djece. Nakon osnovne i građanske škole odlazi u isusovačko sjemenište u Travnik, gdje usvaja tri pobožnosti koje je živio, i preporučivao svima do kraja žvota: štovanje Presv. Srca Isusova, Bl. Dj. Ma-rije, i sv. Josipa.
Kao gimnazijalac u Travniku ispjevao je u čast Svete godine 1900. pjesmu: Do nebesa nek se ori, koja postaje hrvatska vjernička himna, Tiskana je u brošuri Slavlje hrvatske omladine, iste godine, u 50.000 primjeraka! Služila je kao priručnik za pripremu posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu spomenute Svete godine. Ova znamenita knjiga po povijesnim sadržajima, ali i duhovnosti, koje uz posvetu Srcu Isusovu uključuju i hodočašća u Rim, ponovno je tiskana i u naše dane, u Zagrebu 2020. godne.
Godine 1901. Petar Perica odlučio je postati isusovac te ulazi u novicijat Družbe Isusove. Po završetku novicijata, služio je tri godine u Travniku, i tada je godine 1904. Petar Perica ispjevao i pjesmu Zdravo Djevo/ Kraljice Hrvata (…), koja također postaje i hrvatska vjernička himna u čast Bl. Dj. Marije. Zatim nastavlja daljnje filozofske studije u Bratislavi (1906.- 1909.), i teologije u Innsbrucku (1911.-1914.), gdje je i zaređen je za svećenika.
Nakon ređenja, P. Perica primo je službu pomoćnika urednika Glasnika Srca Isusova, zatim i duhovnika, te voditelja Malih Križara u sjemeništima u Zagrebu, Često je pobolijevao na plućima, te je i operiran i liječen. Zatim je u Travniku i Splitu duhovnik katoličkih udruga među kojima je i Hrvatski orlovski savez, i tada se dopisivao i s dr. Ivanom Merzom. Od god. 1937. živio je i radio u Dubrovniku, te je uz druge odgovorne službe i duhovnik Križarskog bratstva.
U listopada 1944. partizani su ušli u Dubrovnik i bez suđenja na otočiću Daksi strijeljali 24. listopada, 53. ugledna građana i svećenika među kojima i P. Pericu. Istom 2010. god. nakon ekshumacije tijela ubijenih identificirani su i posmrtni ostaci o. Petra Perice. Oni su dostojno pokopani na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.
Ističem i riječi ranijeg dubrovačkog biskupa, mons. Mate Uzinića: ”Isusovac Petar Perica strijeljan iz ideološke mržnje koju je KPJ imala prema vjeri i vjerskim službenicima, te je Petar Perica postao mučenički svjedok vjere i kandidat za oltar.”
O Petru Perici napisani su mnogobrojni članci i tri opsežne monografije, među njima i Marlona Macanovića: Petrus – Padre Petar Perica – Kristov slavuj, Split, 2021. godine.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
Nikola Hermon, isusovac (Rijeka, o. 9. IX. 1654. Rijeka, 22. IX. 1731.).
Nikola Hermonu, rođen je u gradu Rijeci, u kršćanskoj obitelji, te je u istome gradu polazio gimnaziju i stupio u Družbu Isusovu. Po završetku redovničke priprave (novicijata) u Beču, nastavlja filozofske i teološke studije u Grazu, Beču i Linzu, te je u međuvremenu zaređen za svećenika. U Rijeci ponajprije dobiva služba hrvatskog propovjednika i upravitelja Bratovštine Sv. Križa (1687.-1695.), koju su isusovci osnovali godine 1656. u njihovoj crkvi sv. Vida, danas Riječkoj katedrali, i kojoj su upravitelji bili Hrvati, a službeni jezik hrvatski.
Kasnije je o. Hermon kraće vrijeme služio u Trstu (1695.-1696.), te bio propovjednik i ekonom u Zagrebu (1696; 1716.), te Varaždinu (1706.; 1717.). Ponovno je u Rijeci niz godina gimnazijski profesor (1718.-1731.), koja je danas Prva hrvatska riječka gimnazija ali i voditelj spomenute udruge. Poticao je upotrebu hrvatskog jezika u Rijeci, gdje je u crkvi i u školi dominirao talijanski jezik, pa je zbog toga dolazio do neslaganja s talijanskim nastavnicima.
O. Nikola Hermon napisao je za potrebe Bratovštine svetoga Križa, znamenitu knjižici Brašno duhovno, Tiskana je prvi puta godine 1693. u Ljubljani.
O. Hermon, želeći potaknuti čitatelje molitvenika, na štovanje Isusove muke i smrti, napisao je u Predgovoru i ove riječi: ”Na riječkome Raspelu koje stoji istaknuto, i danas u riječkoj katedrali, kao i na naslovnici ovoga molitvenika, vidi se na lijevoj strani Isusovih grudi kamen, kojim se jedan čovjek, imenom Petar razljućen što je izgubio novac u igri s kartama, nabacio na Raspelo. Na pogođenom mjestu Raspela nastala je rana, iz koje je potekla krv (…)”.
”Ovo te Raspelo potiče da se njegovome otvorenome boku – njegovome presvetome Srcu pokloniš, i u njega zagledaš. Ruke i noge probodene čavlima na ovome Raspelu, koje te podsjećaju na stvarnost Isusove muke i smrti – sa zahvalnošću promatraj. Spomeni se i njegova krvavoga udarca kamenom od ohologa igrača kartama, i prepoznaj u njegovu ponašanju svaki od udaraca našim vlastitim grijesima (…). I unatoč toga, Raspeti ISUS te k sebi poziva, da stupiš u njegovu bratovštinu, i dolaziš u crkvu u kojoj se časti njegovo Raspelo. Zato sam sliku istoga Raspetoga Isusa stavio i na naslovnicu ovoga molitvenika ….”
Tri stoljeća poslije, 1993. godine, taj je molitvenik ponovno tiskan u gradu Rijeci, a predgovor je napisao riječki nadbiskup mons. dr. Antun Tamarut. Odabrani odlomci glase: ”Molitve i pobožne vježbe što se u njemu donose odnose se na križ Kristov (…) s nadom u pobjedu boljega života što nam je poslije trpljenja i križa zasjao u Kristovom uskrsnuću.”
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo