BISKUPI NAS OVAJ MJESEC POZIVAJU, DA: – Zahvaljujmo Gospodinu na daru svećenika: oni su nam poslani kao služitelji Božjih milosti, posebice po sakramentima. Cijeneći te neizrecive Božje darove, zdušno molimo za odaziv i nepodijeljenost srca službenika Crkve.
Ako su muž i žena jedno drugom dar, ako su djeca dar roditeljima, a roditelji dar djeci, što tek reći za gotovo oporučni Isusov dar na posljednjoj večeri, a to je dar svećeništva u narodu Božjem. U tom svećeništvu Isusovu sudjeluju svi krštenici, kako se to i u obredu krštenja ističe. Posebice pak udio u Isusovu svećeništvu imaju oni koje je On htio i izabrao: đakoni, svećenici i biskupi.
Razmišljati i zahvaljivati na tom daru u mjesecu lipnju, posvećenom Srcu Isusovu, zapravo znači prepoznati taj uzvišeni dar darovan svima nama. Ako, naime, pomno pratimo govore pape Franje, nije teško uočiti jednu stalnost u njegovim izričajima, a to je, slijedom Pavlove misli o Crkvi kao Kristovu mističnom tijelu, da u tom tijelu nitko nije nevažan i da u tom tijelu postoje i različite službe i sve su usmjerene prema dobru cijeloga tijela. Tu pogotovu nema mjesta nikakvoj uznositosti, jer što god tko prima, prima s vidika koristi cijelom tijelu. Pa i obične stvari, kako primjerice opet tumači papa Franjo, usmjerene su ne prema samima sebi, nego prema koristi drugima. Tako kad govori o soli, ona ne služi sebi, nego nama. To pogotovu vrijedi za svakoga od nas. A ipak sve je usmjereno prema tome da naše suobličenje s Isusom i naše pobožanstvenjenje postigne svoju svrhu u sretnoj vječnosti do koje se probijamo ovozemaljskim životom.
Da bi pak ovaj život bio već najava naše vječnosti, Isus nam daje sebe i kao Riječ Očevu, i kao Janje žrtveno, i kao Kruh života. To On ostvaruje po svojim suradnicima, svećenicima. Stoga, ako nam je stalo do toga Božjega života u nama samima, onda nam ima biti stalo do toga da nam Bog daje svoje suradnike, da ih pozove, da ih odgoji u svojoj školi i da im povjeri svoja bogatstva za nas. Da možemo Isusu povjeriti svoje grijehe i dobiti oproštenje, potreban nam je svećenik. Da bismo duhovno rasli i snažili se, potreban nam je svećenik koji će nam pružiti Kruh života. Zahtjevan je svećenički život i svećenikovo predanje Isusu za narod. Valja stoga moliti i za njihovo trajno posvećivanje Onomu koji nam se posve dao da, po uzoru na Njega koji je bio ‘blaga i ponizna srca’, svim svojim bićem pripadaju Njemu kao trajni blagoslov za Božji narod.
NE TREBA NAS ČUDITI ŠTO NAS U OVOM MJESECU I PAPA FRANJO POTIĆE NA MOLITVU ZA SVEĆENIKE, ALI TO ČINI IMAJUĆI PRED OČIMA ONE NAJPOTREBNIJE – PA KAŽE: MOLITE– Da se svećenici, kroz jednostavnost i poniznost svojega života, djelatno sužive osobito s najsiromašnijima.
Ova Papina želja je usmjerena prema moliteljima za svećenike, tako da nas usredotočuje na temeljni zahtjev svakog siromaha, da, naime, svećenici imaju empatiju prema takvim osobama, kako se to suvremenim psihološkim rječnikom izriče. Mi bismo narodski rekli, da se znadu uvući u tuđu kožu. Bez toga ne će moći razumjeti druge i njihove potrebe.
Koji su to najsiromašniji? Ima različitih vrsta siromaštva, primjerice, jedni su oni koji žive u krajnjoj neimaštini, drugi su oni koji su bez posla i ne mogu naći zaposlenje pa moraju ići u tuđinu, treći bi mogli biti bolesnici, a onda i svi mi, grješnici. Možemo li se uživjeti u njihovo, odnosno naše stanje? Upravo to uživljavanje je svjetovao jedan pater, poznati ispovjednik u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Ta sposobnost uživljavanja u situaciju i stanje drugoga Božji je dar i posjeduju ga posebice naše mame. Od njih imamo učiti svi. Zato, uz liječnike, one najbolje liječe. Kako je važno da molimo za taj dar svećenicima, pogotovu ovoga mjeseca kad se slave po biskupijama mnoga svećenička ređenja. Mladi svećenici uglavnom su na kraju svojega školovanja, a znamo da imamo učiti cijeloga života, a novozaređeni svećenici su na početku svojega služenja Božjemu narodu, pa ih valja dobrim željama i molitvama pratiti. Posebice je to važno u onome u čemu ih nitko ne može zamijeniti, a to je ispovjedaonica. Pomoći ljudima, snagom koju imaju po svetom redu, zapravo znači vratiti ih u život prave djece Božje, kad milost i milosrđe trijumfiraju nad našim slabostima i nad našom grješnošću. Stoga dok svećenike pratimo molitvom, istodobno im zahvaljujemo što su se odazvali da budu Božji suradnici u tako važnom poslanju. Valja ih podupirati i u njihovu načinu jednostavnoga života, da se ne bi uzdizali zbog primljenoga dara, nego da poput Isusa budu usred svojega naroda te nose s njim njihove brige i teškoće prinoseći ih Bogu tako da ih sjedinjuju s euharistijskim žrtvenim prinosom.
