Skip to content

NAKANE KROZ MEDITACIJU ZA STUDENI

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća: Da zemlje, koje prihvaćaju velik broj izbjeglica i one koji traže utočište, budu potpomognute u svojem solidarnom zalaganju.

Evangelizacijska: Da svećenici i laici u župama surađuju u služenju zajednici ne popuštajući napasti obeshrabrenja.

Biskupska: Da dar mira, koji izvire iz Kristova uskrsnuća, u svima urodi novom odgovornošću za sav stvoreni svijet i brigom za dobra u hrvatskoj domovini, koja pripadaju i budućim naraštajima

 

Pomagati onima koji pomažu

Ponajprije u ovu nakanu želimo uključiti zemlje kao što su Italija, Turska, Grčka, Njemačka, Irska, Velika Britanija i na drugom kraju svijeta Australija kao i mnoge druge koje na mnoge načine nastoje pomoći svojim prvim susjedima da prežive kaos u svojim zemljama, makar se na prvi pogled čini da to neke čine iz vlastitih interesa.

No, primjerice Italija, suočavajući se s brojnim tragičnim slučajevima utapanja afričkog stanovništva na obalama Lampeduze koji doslovno traže obično preživljavanje u Europi, jer im uvjeti za život u njihovoj domovini nisu dostatni ni za njihovo, a ni za dostojanstvo njihovih najbližih, ipak poduzima silne napore kako bi ostala dosljedna svojoj kršćanskoj kulturi. Također i upozorava druge susjedne države kako bi trebali podijeliti tu obvezu pomaganja.

Čitamo u komentarima društvenih mreža kako Hrvatska ne bi trebala prihvatiti propisanu kvotu koju je odredila Europska unija jer da imamo dosta naših ljudi koji žive na rubu egzistencije ili su čak beskućnici. Činjenica je da dok i nismo imali tu propisanu kvotu jednako su naši sugrađani grcali u dugovima i jedva sastavljali kraj s krajem.

Dolazak novih potrebitih isprva može izgledati preteško, ipak možemo uočiti potencijal u mnogim pridošlicama, pa bili oni i druge vjere. Sjetimo se kako su se ponijeli domaćini primjerice u slučaju Josipa iz Egipta ili– nije li Dijete Isus upravo u najvećeg izraelskog neprijatelja našao utočište u kobnom času.

Pokušajmo se uživjeti u izbjegličku situacijnu podsjećajući se kako je nama bilo kad smo doselili u primjerice novu kuću ili stan, kako su se susjedi prema nama ponijeli. Jesmo li doživjeli dobrodošlicu ili hladnoću, ili čak odbijanje.

Božica Bartovčak

 

 

Služenje kao milosrđe

Na svetkovinu Krista Kralja završava Godina milosrđa. Pod različitim smo vidicima o milosrđu promišljali cijele ove godine. Papina evangelizacijska nakana za ovaj mjesec mogla bi se jednostavno protumačiti riječima kojima smo naslovili ovaj prilog. I doista, premda često ne rabimo riječ milosrđe, osim kad se izravno pozivamo na Božje milosrđe i dobrotu, ipak bismo mogli upravo milosrđe i dobrotu zapravo shvaćati kao istoznačnicama. Kad, naime, Isus u Evanđelju tumači milosrđe pričom o tome tko je moj bližnji, da bi svatko od nas osobno odgovorio tako da se ne pitamo tko je naš bližnji, nego da sebi dadnemo odgovor kome smo mi bližnji, drugi put izravno pobuđuje slugu da bude dosljedan, to jest da se i on smiluje svojem kolegi kao što je on postigao smilovanje od gospodara. Kad pak to pokušavamo djetetu predočiti i protumačiti, onda se služimo upravo drugom riječju, pa kažemo: ‘Budi dobar mami, tati, pa im to učini; budi dobar pa se prihvati knjige; budi dobar pa odnesi baki ili djedu, bratu ili sestri ovo ili ono…’ Osim toga i mi se međusobno pozivamo na dobrotu kad molimo od nekoga neku uslugu: ‘Budi dobar pa mi to napravi ili budi dobar pa me nazovi sutra’ itd.

Kako tu dobrotu i milosrđe primijeniti na odnose između svećenika i laika u župi, to nam govore konkretne okolnosti različitih zauzetosti i kompetencija. A sve, kako se lijepo veli, usmjereno prema služenju zajednici. Tako se milosrđe i dobrota prevodi u riječ služenje, a nipošto nikakvo iskazivanje nekakve dominacije ili izdizanja nekakvom pameću nad druge. Usklađivanje mnogih talenata i sposobnosti, mnogih zauzetosti i kompetencija susreće, zasigurno i mnogo teškoća što zbog neshvaćanja što zbog bilo kakvog uzdizanja nad druge, što zbog različitosti naravi ili zahtjevnosti trenutka. E tada se lako upadne u napast koju Sveti Otac lijepo naziva obeshrabrenje, što, očito nije od Duha Božjega kad je riječ o pravom dobru i porastu dobrote u sredini gdje djelujemo.

Najlakše je, naime, sve ostaviti pa se prepustiti rezignaciji, a tomu nasuprot stoji predivna krepost ustrajnosti. Ustrajati i unatoč teškoćama, kritikama, drukčijim pogledima… To ne znači da poneka kritika može dobro doći ili neki drugi pogled na stvari, što uostalom i može pomoći boljem služenju. Teškoće različitih vrsta u zajedničkim pothvatima samo su poticaj na uvijek dublje poniranje u samo zalaganje i pročišćavanje toga zalaganja. Tako i svećenici i laici doživljavaju svoje djelovanje kao međusobnu nadopunu i evo porasta Kraljevstva Božjega među ljudima.

Vatroslav Halambek, SJ

 

Bonaca u luci ili oluja

 Ako je svijet ikada čeznuo za mirom, čezne u današnje vrijeme. Vode se nesmiljeni ratovi u Sjevernoj Africi i Siriji, na nekim mjestima tinja iskra koja se svaki čas može pretvoriti u rat, mi se sjećamo domovinskog rata. Svijetu prijeti terorizam više negoli u prijašnjim vremenima.

Je li mir moguć?

Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta često govori o miru. Tako će, primjerice, Isus u Govoru na gori reći: „Blaženi mirotvorci! Oni će se zvati sinovi Božji!“ Uočimo da Gospodin čestita onima koji su miro-tvorci, a ne miro-ljupci. Naime pod lažnom izlikom mira čovjek se može izvlačiti, jer ne želi zamućenu vodu još više zamutiti. I ništa ne poduzima da nemirnu situaciju smiri. A to znači skupljati materijal za buduću nevolju. Pismo nas poziva da dadnemo kožu za kožu, život za život. Mir na koje nas ovo blaženstvo poziva nije mir bonace u luci, nego znati ploviti i olujnim morem i smirivati oluje od kojih nastaju nemiri i ratovi. U nama postoji sukob između dobra i zla. U svakome od nas, u nekom smislu, postoji opasnost od građanskog rada. Blaženi onaj u kojemu je rat gotov i koji je svoje srce darovao Bogu. Ovo se blaženstvo odnosi ne samo na pojedinca, nego i na društvo. Ima ljudi koji ne mogu živjeti bez sukoba i svađa. Takvi siju vjetar a žanju buru. Ali, ima i ljudi u čijoj prisutnosti ogorčenost ne može živjeti, koji ne gaze slomljene trske, koji ne gase stijenja što tinja, koji znaju zakrpati pukotine. Takvi su uistinu sinovi Božji.

Tijekom stoljeća ljudi su se trudili da pomoću mirovnih konferencija uspostave mir. No vidimo da nijedna mirovna konferencija nije dugo izdržala. One ostaju na površini, jer nisu zašle u korijen nemira: u ljudske duše odakle je rat i potekao. U izgradnji mira čovjek mora sudjelovati s Bogom i učiniti kao da sve ovisi o njemu i računati s Bogom kao da sve ovisi o njemu. Odgovor nasiljem na nasilje znači stvarati začarani krug svađe ili borbe koja ne gradi, nego pali i ruši, iza sebe ostavlja mrtvačku tišinu spaljenih domova, grobni mir, uništene živote, a u savjesti neizbrisive tragove grižnje, nemira, nespokojstva, praznine, besmisla.

Mir nije utopija. Mir je moguć, govorio je sv. Ivan Pavao II. Tko vjeruje u Krista, koji je jedini naš mir, vjeruje da ljudi mogu živjeti u miru i radi na tome da istinski mir zavlada svijetom. Time pokazuje svoju odgovornost za dobra data hrvatskoj domovini i koje čuva za buduće naraštaje.

Ivan CINDORI, SJ