Skip to content

Nakane za siječanj

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Nakane AM siječanj 2014.

Opća nakana: Da svi promiču autentični ekonomski razvoj koji poštuje dostojanstvo svih naroda.

Živimo u vremenu u kojem se ekonomski razvoj smatra najvišom vrijednosti društva. Sve je njemu podređeno i posvećeno, on određuje uspješnost države, on narode čini naprednima ili zaostalima. Razvijene zemlje se međusobno bolesno natječu u tome gdje će pronaći jeftiniju radnu snagu i niže porezno opterećenje. Sukobljavaju se glede pitanja korištenja ključnih resursa i dobara kao što su nafta, plin i voda, a siromašni se bore da privuku strane investicije i povećaju kupovnu moć stanovništva.

Posljedica takvih tihih ratova su ogromne ekonomske nejednakosti i nepravedna raspodjela bogatstva. Materijalizam donosi duhovno osiromašenje, te konzumerizam kao prevladavajuću životnu filozofiju i karijerizam kao cilj koji se nameće od dječje dobi. Prebrz industrijski razvoj pojedinih zemalja za posljedicu ima preveliku koncentraciju stanovništva na manjem prostoru te iscrpljivanje resursa i onečišćenje okoliša. U tom natjecanju, nažalost, drugog se promatra kao protivnika i konkurenta, a ne kao bližnjeg i suradnika.

U takvoj situaciji dostojanstvo drugoga je brutalno pregaženo. Tako danas kada nam je znanstveni razvoj omogućio neslućene dosege, statistike kažu da svaki sedmi čovjek na svijetu ne zna hoće li imati dovoljno hrane da preživi dan Više od 900 milijuna ljudi u svijetu gladuje, a dvije milijarde su pothranjene. Više od milijarde stanovnika planeta ima manje od jednog dolara dnevno za preživljavanje. Zato je prosječni očekivani životni vijek u Africi samo 40 godina.

Sve to pokazuje koliko je nužno humanizirati današnju ekonomiju u kojoj ljudski život vrijedi više u razvijenim nego u siromašnim zemljama. Potrebna nam je osjetljivost za drugog čovjeka, gdjegod on živio. Naša nas vjera uči kako smo svi djeca Božja, dionici božanske naravi. Oni kojima je uskraćeno ljudsko dostojanstvo potrebna je naša solidarnost. Nju iskazujemo djelovanjem unutar svojih mogućnosti te osobnim informiranjem i molitvom.

U svijetu tolikih nepravdi vjernici su pozvani biti svjetlo i sol, biti znaci živoga Boga. Iako često ne vidimo izlaza, Crkva nas poziva da ipak ustrajemo u dobru. Tako u konstituciji Lumen gentium o laicima govori: „Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdašnji posao, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, štoviše, i životne teškoće, ako se strpljivo podnose, postaju duhovnim žrtvama, Bogu milima po Isusu Kristu; one se u euharistijskom slavlju zajedno s prinosom Gospodnjega tijela pobožno prikazuju Ocu. Tako i laici, kao klanjatelji koji posvuda sveto postupaju, posvećuju Bogu sam svijet.“

Budimo stoga istinski svjedoci i glasnici vjere da je moguć svijet uspostavljen na odnosima pravde i solidarnosti. Betlehemska štalica nam pokazuje kako je Bog na strani siromašnih i zaboravljenih. On se ondje očituje, a ne u raskošnom Herodovom dvorcu. Neka i nas učini dovoljno poniznima i velikodušnima kako bismo bili dostojni njegova pohođenja.

Šime RAFIĆ, DI

Misijska nakana: Da kršćani različitih denominacija idu prema jedinstvu koje želi Krist.

Svima nam je dobro poznato da se bez ekumenskoga gibanja među kršćanima te međuvjerskoga dijaloga s drugim religijama jedva može pojmiti iskreni vjernički život. Osim ekumenskoga pokreta koji traje već više od jednoga stoljeća, s Drugim je vatikanskim saborom, koji se naziva i ekumenskim, počelo također i intenzivnije razdoblje dijaloga što sa židovima, što s muslimanima što s budistima i drugim vjerama, pa čak i s ateistima. To je posebice istaknuo i papa Pavao VI. u svojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam. Tom ekumenskom nastojanju posebni poticaj daje i svjetski tjedan molitve za jedinstvo kršćana koji u Rimu obično završava svečanom liturgijom u Bazilici sv. Pavla izvan zidina. Po hrvatskim se gradovima molitve odvijaju u glavnim crkvama pojedinih kršćana.

Znamo dobro da je to jedinstvo svojih učenika žarko želio sam Krist Gospodin koji se za to i usrdno molio svojemu i našemu Ocu. Slijedom toga i kršćani se okupljaju na molitvu za međusobno jedinstvo i valja odmah reći da je izvrstan put ne samo prema potpunom jedinstvu nego je to također izvrsno sredstvo da kršćani postanu svjesni svojega poziva na svjedočenje evanđeoske istine koja, na žalost, upravo međusobnom razjedinjenošću, ne donosi potrebne plodove obraćenja u istini. Dobro je pripomenuti kako je Isus u Evanđelju izrazio mnoge svoje želje glede našega življenja s Bogom i s ljudima. Kao što nam je stalo do toga da ispunimo Kristovu želju za jedinstvom među kršćanima, isto bi nam tako moralo biti na srcu uz sve drugo što nam Isus u Evanđelju preporučuje, za što nam širi obzore srca, da bismo svoj život doista ljudski živjeli kao blagoslov sebi i drugima.

Valja si pri tom dozvati u svijest da ekumenizam nije nešto što bi zahtijevalo neku uniformnost. Priznajući Isusa Krista Bogom i čovjekom koji se rodio, živio, umro i uskrsnuo za naše spasenje, kršćani to izražavaju na različite načine, što je posebice vidljivo u mnoštvu liturgijskih obreda u kršćanskom svijetu Istoka i Zapada. Tako se ta ista vjera izriče na različite načine u različitim obredima. Neke razlike u tumačenju vjerskih istina postoje među kršćanima, ali one nisu nepremostive. Poteškoće očito dolaze od naše ljudske ograničenosti. Stoga kad se molimo za jedinstvo, valja imati na umu tu ograničenost, s kojom, očito, i Bog računa te nama istodobno pruža prigodu da rastemo u međusobnom sporazumijevanju. Na nama je da molimo, prema Isusovoj želji i da tako pripravljamo prikladne okolnosti za ostvarenje toga jedinstva među kršćanima koji će zajedno ovomu svijetu svjedočiti evanđeosku istinu spasenja svih ljudi. Svjesni smo, naime, da Bog neprestance djeluje u tom svijetu, ne samo materijalnom, nego ponajviše u ljudima. To nam i omogućava uvijek sve iskrenije susrete kao što su molitveni. Ako, naime, u molitvi nismo iskreni, kako ćemo onda biti u životnim stvarnostima?

P. Vatroslav HALAMBEK, DI

Biskupska nakana: Da oni koji bez nade gledaju na budućnost našega naroda ponovno nađu ohrabrenje pouzdajući se u Gospodina.

Ne treba biti veliki analitičar da bi uočio kako se hrvatski narod nalazi u krizi: velika nezaposlenost. Mladi teško dolaze do posla; a biti bez posla u naponu radne snage znači čovjeku oduzeti ljudsko dostojanstvo (usp. papa Franjo). Veliki dugovi građana; zatvorene su mnoge obiteljske farme i mali pogoni. Dug države je velik. Pitanje nataliteta. Ako se ovako nastavi, u kratkom vremenu Hrvati će u svojoj domovini biti manjina. Tko će uzdržavati umirovljenike ako ne raste broj zaposlenih? Oni koji su se borili za pravednu i naprednu Hrvatsku, što su u zamjenu dobili? Kriza je gospodarska i ekonomska, kriza je duhovnih i moralnih vrednota.

Gdje je rješenje? Gdje je izlaz iz krize? Očito, pisac ovoga kratka razmišljanja nije ni pozvan ni opunomoćen dati meritorni odgovor. Za to su zaduženi drugi ljudi i institucije. Ali i u ovim okolnostima biskupi nas pozivaju da ne izgubimo nadu i ohrabrenje.

Mnogi ljudi miješaju optimizam – Bit će bolje – s kršćanskom nadom. Kršćanin se nada onome što ne vidi i postojano to čeka (v. Rim 8, 24). U Novom zavjetu temelj nade je Krist Gospodin u kojemu su ispunjena sva starozavjetna proročanstva. Kršćanska je nada utemeljena u vjeri da nas je Krist spasio i otkupio, tu nadu podupire Duh Sveti, vjernik ima pogled u budućnost jer vjeruje u uskrsnuće mrtvih i u život vječni; on ima čvrstu nadu da će Krist ponovo doći, da ćemo svi biti suobličeni Kristu Gospodinu. Takvu nam budućnost jamči Duh Sveti koji je razliven u srcima našim. Bog, koji nije poštedio ni vlastitog Sina „nego ga je predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?“ (Rim 8,32).

Ako nam Bog ne jamči ovakvu budućnost, tada postajemo tjeskobni. Obuzima nas strah koji nas paralizira i počinjemo misliti samo o sebi i svojoj budućnosti, svojim problemima i potencijalima, a iz vida gubimo ljubav i pravdu. Ako naša nada nije utemeljena na Bogu, tražit ćemo sigurnost u materijalnom svijetu, u onome što vidimo, dodirujemo, osjećamo, kušamo. Ali, Božje kraljevstvo nije od ovoga svijeta, iako je u ovome svijetu. Kad nam se sve čini beznadno, tada naša nada postaje snaga. Nada potiče čovjeka na akciju kako bi ostvario ono za čime teži. „Nada ima dvije kćeri. One se zovu srdžba i hrabrost; srdžba na stvari kakve jesu, i hrabrost da ne ostanu onakvima kakve jesu“ (sv. Augustin). Grijeh protiv nade je očaj, anticipirani promašaj, unaprijed uvjerenje da čovjek neće uspjeti. Ako misliš da si došao na kraj užeta, napravi čvor. Drugi kraj užeta drži Bog kojemu je sve moguće. Ako Boga zovemo Oče naš, onda imajmo i veliko povjerenje u njega. U Očenašu molimo: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“. Taj kruh nije samo euharistijski kruh, nego i onaj koji se dnevno nalazi na našem stolu, a koji zarađujemo radom svojih ruku.

„Kažeš li da je neka situacija ili osoba beznadna, zalupio si vratima pred Božjim licem“ (C. L. Allen). I u ovim teškim vremenima kršćanska nas nada podržava i ohrabruje. „Bez nade možemo hodati, ali postat ćemo hladni, nezainteresirani, apsorbirani samima sobom, daleki i izolirani“ (papa Franjo).

Ivan CINDORI, DI