Skip to content

NAKANA PAPE FRANJE I NAŠIH BISKUPA ZA VELJAČU 2020

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Naši BISKUPI nas u veljači pozivaju na molitvu –Da nam svetost blaženoga Alojzija Stepinca i njegovo svjedočanstvo čiste savjesti budu putokaz u življenju istinske pritjelovljenosti Kristu, odanosti njegovoj Crkvi i otkrivanju novih puteva svetosti.

            Dok su nas naši biskupi u siječnju poticali da se molitveno smjestimo u hodočasnike prema našem konačnom cilju, sada nam preporučuju ono što bismo svi mi po temeljnom pozivu imali biti, a to je da budemo sveti. Na to nas, osim toga, potiče i sveti Pavao na početku svoje poslanice Efežanima. U tom hodu  imamo svjetlo Božje riječi, mudrost Evanđelja i snagu sakramenata. No Bog nam se pobrinuo također i za putokaz koji nam daje u svetosti našega Alojzija, kako ga je uostalom nazvao i sam sv. Ivana Pavao II. prigodom proglašenja blaženim u Mariji Bistrici. Dobro su poznate prepreke koje se stavljaju na putu za Stepinčevu kanonizaciju. Premda izgledaju ozbiljne, one su vrlo neutemeljene, pogotovu što dolaze od onih koji nikakva stvarnog protivnoga dokaza nemaju, nego samo svoj umišljaj s današnjih motrišta, kako je on trebao raditi a nije radio. Točno onako kako je u narodu običaj dometnuti: Što bi bilo, kad bi bilo. Velika je stvar da je sam Papa s poštovanjem htio čuti protivne razloge, ali nije ih čuo. Ni u komisiji koju je za to oformio. Kad se to tako oteže, kad se nalaze prividne teškoće, znak je da je riječ o očitom Božjem planu, pa se zapravo nadamo neviđenom trijumfu, kako bi se možda izrazio sv. Ignacije Lojolski koji nas potiče na odanost Svetom Ocu.   Ako bismo pak samo malo dublje zagrebli u razloge koji bi osporavali kanonizaciju to jest proglašenje svetim, onda je očito da oni koji ne žele da se govori o njihovim zločinima, osporavaju svetost drugih. Nama je to škola strpljivosti, pogotovu ako znademo da i Bog postupno odgaja i svoj izabrani narod, jednako kao i svoj novi narod, Crkvu, pa i u našem hrvatskom narodu. Očiti je to poticaj da doista zdušno molimo Božje svjetlo svima koji odlučuju u toj stvari, a nama da se ugledamo u uzor i svjedočanstvo čiste savjesti kojom je Alojzije Stepinac prionuo uz Isusa Krista u njegovoj Crkvi. Istodobno, vele naši biskupi, to nam je poticaj da i otkrivamo nove putove svetosti, ali da je i ostvarujemo u ovim prilikama i okolnostima koje proživljavamo. S kanonizacijom Alojzija Stepinca Katolička bi Crkva dobila zaštitnika njezina jedinstva i vjernosti Petrovu nasljedniku, a Alojzije Stepinac, mogli bismo reći, u sebi sažimlje i svu vjernost hrvatskoga naroda Kristovu namjesniku na zemlji. Vjerujem da ćemo se svi rado odazvati pozivu naših biskupa i moliti na ovu predloženu za ovaj mjesec nakanu koju i ja s ovo nekoliko izgovorenih riječi i misli, po valovima RM zaključujem molitvom: 

Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, blaženoga Alojzija, pastira i mučenika, pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi. Poslušan tvojoj Riječi i vođen Duhom tvoje ljubavi, zauzimao se za siromašne i obespravljene; ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti, pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju. Ponizno te molimo da nas obdariš svojom radošću te blaženoga Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve, da bismo ga mogli još predanije slijediti i uteći se njegovu moćnom zagovoru u svojim životnim potrebama. Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve, koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva, praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije, Majke i Kraljice vjernoga ti naroda. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen! 

PAPA FRANJO najvjerojatnije potaknut Isusovim riječima: ‘Sve što ste učinili jedni drugima – meni ste učinili’ – poziva nas na molitvu u ovom mjesecu da se čuju i razmotre vapaji naše braće i sestara migranata, žrtava kriminalne trgovine.

            Sve od sluge Božjega pape Pija XII. pa do danas izdani su mnogi dokumenti Svete Stolice koje brižno prate ne samo ratna zbivanja, nego i posljedice različitih ratnih događanja, među kojima je zasigurno i emigracija. Požeški je biskup još kao profesor napisao opširni članak o toj pojavi u Bogoslovskoj smotri. Ne može, naime, Crkva postupati drukčije od svojega Učitelja i Gospodina i našega Spasitelja Isusa Krista koji je posve bliz nevoljama ljudi. Napokon, i utjelovio se zato da ponese ljudske nevolje i prinese ih Ocu. Osim toga i sam je bio izbjeglica u Egiptu kad mu je život bio ugrožen. 

            Izbjeglištvo, već sama riječ kaže, da je to traženje utočišta izvan svoje domovine. No postoji i selilaštvo koje može biti i svojevoljno, što obično i jest, i redovito je to potraga za boljim uvjetima života na bilo kojoj razini. Tako postoje pojmovi primjerice političkih i ekonomskih selilaca. Kad poneke države ili nacije vape za određenom radnom snagom, a nemaju ih pod svojim krovom, onda ih traže drugdje i pružaju im različite pogodnosti. One su obično i redovito iznad onoga što su pridošlice imale u svojoj zemlji. Postoji, međutim, i golemi problem kad, naime, ti pridošlice ne bivaju cijenjeni kao osobe, kad nemaju mogućnosti ispravne integracije u novoj sredini, ili kad ih se iskorištava na različite načine. 

            Već je i Bog u Starom zavjetu upozoravao Židove svojim zakonima o tome kako se imaju ljudski ponašati prema strancima i pridošlicama, podsjećajući ih istodobno da su i sami bili pridošlice. Čak i kad žanju ili beru grožđe, neka također imaju na umu da su bili pridošlice pa da ne paljetkuju nego da ostave strancu i siroti. Nije li to odraz lijepe pedagoške geste i primjene temeljnoga spoznanja da smo svi ljudi jednaki i da činimo drugima ono što bismo željeli da drugi nama čine? 

            Mnogi, na žalost, na nevoljnicima različitih vrsta još žele i zarađivati, a to je višestruki grijeh i opakost s izrazito naglašenim sebičnjaštvom. No, nije se baš lako snaći u toj problematici selilaštva i izbjeglištva te je potrebno dobro pronicanje i razlučivanje da bi se riješile mnoge dvojbe i sa strane onih koji primaju izbjeglice ali i samih izbjeglica. Tom problemu podosta pridonosi i Isusovačka služba za izbjeglice čak i na pravnom području. Valja stoga svako nastojanje koje je usmjereno prema ljudskom rješavanju nemalih problema podržati molitvom na što nas i sam Papa potiče. 

Zaključijem ovaj osvrt na papinu nakanu molitvom koju je izmolio sam papa Franjo u Rimskom koloseumu na kraju križnog puta:

Gospodine Isuse, pomozi nam da vidimo u Tvome Križu sve križeve svijeta: križ ljudi gladnih kruha i ljubavi; križ usamljenih osoba koje su napustila čak i njihova vlastita djeca i rodbina; križ osoba željnih pravde i mira; križ osoba koji nemaju utjehu vjere; križ starijih osoba koje se vuku pod teretom godina i samoće; križ migranata koji nalaze zatvorena vrata zbog straha i srca oklopljena političkim računicama; križ malenih, ranjenih u njihovoj nevinosti i čistoći; križ čovječanstva koje tumara u tami nesigurnosti i tami kulture prolaznog; … križ tvoje djece koja, vjerujući u Tebe i pokušavajući živjeti po Tvojoj riječi, nalaze se marginaliziranima i odbačenima čak i od članova svojih obitelji i svojih vršnjaka; križ naših slabosti, naših licemjerja, naših izdaja, naših grijeha i naših brojnih prekršenih obećanja; križ Tvoje Crkve koja se, vjerna Tvojem Evanđelju, muči donijeti Tvoju ljubav čak i među same krštenike; križ Crkve, Tvoje zaručnice, koja se neprestance osjeća napadanom iznutra i izvana; križ našeg zajedničkog doma koji ozbiljno vene i kopni pred našim očima, sebičnim i zaslijepljenim pohlepom i moći. Gospodine Isuse, oživi u nama nadu uskrsnuća i Tvoje konačne pobjede nad svakim zlom i svakom smrti. Amen!“