Skip to content

VELJAČA 2016

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća nakana: Da pazimo na stvoreni svijet, koji smo primili kao besplatan dar, da se za njega prinemo i štitimo ga za buduće naraštaje.

Evangelizacijska: Da porastu prigode za dijalog i susret između kršćanske vjere i azijskih naroda.

Biskupska: Da, hodeći putem evanđelja, čuvamo duhovnu baštinu blaženoga Alojzija Stepinca, zalažući se za istinu Evanđelja i vjernost Katoličkoj crkvi, i u djelotvornoj ljubavi punoj Božjeg milosrđa, prema svima potrebitima

Stvoreni svijet je dar Božji – čuvajmo ga

I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite (Post 1,28). Bog povjerava stvoreni svijet čovjeku na brigu. Stvoreni svijet oprema čovjeka materijalnim aspektom njegova života. Oprema nas stvarima koje koristimo svaki dan: daje nam hranu za naše stolove; tkaninu za našu odjeću; materijal za naše domove i crkve.

Međutim, u stvorenom svijetu čovjek može pronaći i puno više od materijalnosti. Stvoreni svijet je također mjesto gdje možemo tražiti i nalaziti Boga te tako iskusiti Božju dobrotu i ljepotu, koje posve nadilaze, ali se istovremeno i odražavaju kroz čudesa i ljepote prirode. Stvoreni svijet je „zajedničko djelo“ Trojstvenoga Boga. Otac je Stvoritelj, Svemogući. Sin je smisao i srce svijeta: Sve je po Njemu i za Njega stvoreno. Tek kada upoznamo i razumijemo Krista, znamo zašto je svijet dobar, jer je usmjeren prema cilju: Božjoj istini, ljepoti i dobroti. Duh Sveti sve drži na okupu: On je onaj „koji oživljuje“ (Iv 6,63).

Stvoreni svijet dar je od Boga, stvoren iz ljubavi. Ali, taj dar često uzimamo zdravo za gotovo. Zaboravljamo da je svijet obilježen redom i prirodnim zakonima koje je Bog utisnuo u sva svoja stvorenja. Zaboravljamo da smo i mi, da je i čovjek samo stvorenje. Zaboravljamo da ne možemo jednostavno činiti „što nas je volja“. Zaboravljamo da štetimo sami sebi i svijetu oko nas kada niječemo prirodne zakone, kada se služimo stvarima protiv njihova reda, kada želimo biti pametniji od Boga koji ih je stvorio. Zaboravljamo da hvaliti Boga za čovjeka znači svoje biće zahvalno uskladiti sa svim stvorenjem jer sva stvorenja upućuju jedna na druge i jedna za druge te je zbog toga sve stvorenje usmjereno prema velikom slavlju kada će Krist svijet privesti k sebi i Bog biti sve u svemu.

Krist, za kojeg nam Pavao kaže da je središte svega stvorenoga (usp. Kol 1,15), iskazivao je poštovanje prema stvorenome svijetu. U Novome zavjetu Krist nas poziva da živimo siromašno u svijetu (usp. Lk 9, 3) te nas upozorava na opasnosti vezivanja uz bogatstvo jer se iz vezivanja rađa pohlepa koja onda rezultira silama koje uništavaju planet i u isto vrijeme osiromašuju milijune ljudi.

Stvorenim svijetom ne možemo vladati kako želimo jer on nije naše vlasništvo. Svijet je stvoren na slavu Božju. Stvoren je kao umjetničko djelo po kojem možemo prepoznati i upoznati Umjetnika (usp. Mudr 13,1), koji nam ga daruje kao predivan dar kako bismo se brinuli za njega i koristili ga, uvijek s velikim poštovanjem i zahvalnošću, za dobrobit svih naraštaja, kako sadašnjih tako i budućih.

Ivan JUNUŠIĆ, DI

 

Tražiti prigode za dijalog

Svima nam je dobro poznata Isusova riječ o tome da je s nama do svršetka svijeta. Također nam je u svijesti i činjenica da nas upravo On na našem životnom hodu i u našim životnim propinjanjima prati svojom milošću unutar zajednice koje smo dio, a to je Crkva. Našoj je odgovornosti povjerio i svoju želju da se Evanđelje propovijeda svim narodima. Očito je da život po Evanđelju ili Radosnoj vijesti može ispunjavati naše biće usmjereno prema vječnoj sreći, ali da nam je kroz mnoge nevolje proći. Poneke si nevolje i sami priskrbimo, ali mnogo toga imamo podnijeti od onih koji ne samo da ne prihvaćaju, nego čak odbijaju, pa i vrlo neprijateljski, kršćanski nazor i sve što je s kršćanstvom u vezi. Žalosno je da se i Europa, koja se smatra poodmaklom u postizavanju kulturalnih sastavnica, upravo kršćanskih korijena, želi lišiti srljajući u neko novo poganstvo.

Možda je tomu razlog i to što je svijet, kako se to veli, postao globalno selo. Putem mnogih pomagala nema više mnogo prepreka da se stigne s jednog kraja svijeta na drugi, ili čak da nam i ti krajevi svijeta budu nazočni unutar četiri zida vlastite kuće posredstvom interneta. I doista, to upoznavanje pa i zbližavanje različitih kultura može biti vrlo korisno svima pa i za međusobno bogaćenje, ne samo u materijalnom smislu.

Zemljopisno je Azija najveći kontinent, a i stanovništvo toga kontinenta najbrojnije je. No brojne su i kulture i kulturne baštine toga kontinenta. Ako je otkrićem Amerike dobiven pogled u novi svijet, ništa manje novosti ne skriva se i u susretu s Azijom, njezinim zemljopisnim, ali pogotovo ljudskim bogatstvima. Posebno su toga bili svjesni misionari koji su se uputili sve do Japana, Filipina i Kine, ne bi li navijestili Radosnu vijest onima koji još nisu čuli za bogatstva Božjega silaženja među ljude upravo na zapadnom dijelu azijskog kontinenta. Susrećući se s mnogim ljudima, narodima, kulturama i običajima mnogi su misionari željeli zaći u dijalog s njima pa su i proučavali te običaje i ta bogatstva ne bi li ih Božjim bogatstvima još više proželi i oplemenili. Znamo dobro da to nije posao jednoga dana ili jedne godine, nego da je to dugotrajno, strpljivo i ustrajno djelovanje u smjeru zbližavanja i obogaćivanja. Za članove Apostolata molitve to je također očiti poticaj na ustrajne vapaje Bogu da se svima približi sa svojim bogatstvima.

Vatroslav HALAMBEK, DI

 

Crkva ulijevo, Crkva udesno

Da, hodeći putem evanđelja, čuvamo duhovnu baštinu blaženoga Alojzija Stepinca, zalažući se za istinu Evanđelja i vjernost Katoličkoj crkvi, i u djelotvornoj ljubavi punoj Božjeg milosrđa, prema svima potrebitima

Božje djelovanje prema čovjeku možemo svesti na ove četiri etape.

Vjerujemo da je Bog stvoritelj neba i zemlje. Bog nije morao stvoriti svijet. On je u sebi sretan bez ikoga drugoga. Nije morao stvoriti ovakav svijet: bio je posve slobodan izabrati od bezbrojnih mogućnosti. Ipak, stvorio je upravo ovaj svijet. On je suvereni Gospodar svega stvorenoga. Prva činjenica u povijesti spasenja je stvaranje.

Stvorivši svijet Bog nije morao stvoriti čovjeka. A ipak ga je učinio na „sliku i priliku svoju.“ Bog je čovjeka mogao prepustiti da živi naravnim životom. No, to nije htio, nego ga je uzvisio i pozvao da po milosti sudjeluje u životu samoga Boga. U čovjeku nema nikakva razloga za to. To je čisti Božji dar, dar uzdignuća na nadnaravni život.

Na žalost, čovjek nije ostao vjeran prvotnom savezu. Grijehom je jednostrano raskinuo ugovor s Bogom i udaljio se od njega. Čovjek je postao grješnik i Bog, koji je svet i pravedan, mogao ga je kazniti vječnom propašću. Grijehom je smrt ušla u svijet, a ljudi snose posljedice iskonskoga grijeha. Bog je u svom milosrđu čovjeku oprostio grijeh. To je Božje oproštenje darovano čovjeku.

To je oproštenje mogao izvesti jednom riječju, jednim Fiat – Neka bude, ali nije. Očev je plan bio da Sin Božji, dakle sam Bog postane sličan čovjeku kako bi ga spasio i otkupio. I učovječio se, živio je među ljudima i s ljudima kako bi ljudi iznova živjeli u prisnom zajedništvu i prijateljstvu s Bogom. Danas nije samo među i s ljudima, nego po otajstvu euharistije on je i u ljudima. To je misterij otkupljenja. Gle, što li je Bog učinio, i čini za čovjeka!

Hodeći putem evanđelja priznajemo da smo stvoreni, uzdignuti u nadnaravni red, da smo grješnici ali za koje je sam Sin Božji položio svoj život da mi imamo „život u izobilju“. Ovo su atraktivne istine. One su privlačne po ljudima u kojima vidimo da ih ostvaruju. Kao, primjerice, blaženi Alojzije Stepinac koji je iz tih istina i prijateljstva s Bogom crpio snagu da se mogao odupirati mraku totalitarističkih sustava.

Isus je povjerio Crkvi bogatstvo objave na čuvanje i tumačenje. Neki optužuju Crkvu da ide ulijevo, drugi pak da ide udesno. Crkvu optužuju da se „miješa“ ili da svoje gledišta „nameće“ drugima. Tako govore oni kritičari čije se mišljenje ne slaže s crkvenim, ili im nije drago što Crkva zastupa, ali ništa neće reći ako se njihovo gledište poklapa s crkvenim. Crkva se rijetko upliće u politička pitanja, osim onih koja se tiču evanđelja, kad se gaze ljudska prava i sloboda (pravo na život od prirodnog začeća do prirodne smrti, pravo na vjersku slobodu…), ako se gaze načela katoličkog socijalnog nauka. U takvim situacijama Crkva ne smije šutjeti, njezina je dužnost javno govoriti.

Život po evanđelju u crkvenoj zajednici najljepše i najbolje se vidi u ljubavi prema potrebitima. Ljubav se ne sastoji u tome da čovjek kaže „volim te“, nego koliko djelima može potvrditi da je to istina.

Ivan CINODRI, DI