Skip to content

OŽUJAK 2016.

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća nakana: Da obitelji u teškoći primaju nužne potpore da bi se dječica mogla razvijati u zdravim i vedrim okolnostima.

Evangelizacijska: Da kršćani, koji su zbog svoje vjere diskriminirani ili progonjeni, ostanu jaki i vjerni Evanđelju zahvaljujući neprestanoj molitvi cijele Crkve.

Biskupska: Da nas korizmeni hod vjere, uronjen u istinu da je Bog ljubav, prepozna u sakramentu pokore ljepotu Božjega milosrđa te sav naš život bude uzdarje na dar novoga života u Bogu.

Potpora obiteljima u potrebi

 Obitelj je danas na razne načine ugrožena. Ne u nekom prenesenom smislu, nego realno i egzistencijalno. Ona je ugrožena ekonomski, društveno, a prije svega ideološki. Ono što svaku zajednicu razara je egoizam i pretjerani individualizam. Vlastita ugoda često stoji kao božanstvo pred nama, priznali mi to ili ne, a slično je i u obitelji. Prvi koji nastradaju u takvoj atmosferi su oni najslabiji, u obitelji su to djeca. Te najslabije stavio nam je Krist kao uzor kad je rekao: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18,3). Suprotno ovome, danas se sve više čuje kako su djeca teret, sprječavaju čovjeka, mladi par u njihovom samoostvarenju, karijeri i društvenom napretku. Takve misli neće se samo čuti u medijima, nego i u kršćanskim kućama. Nije li upravo suprotno, ako ćemo vjerovati Kristovim riječima. Nisu li djeca onda blagoslov i zar se ne primamo samog Krista primajući djecu u njegovo ime (Mt 18,5).

Tako se naša briga i ljubav prema bližnjem izražava u ljubavi i brizi prema obitelji i onim najslabijima u njoj, djeci. Njihov razvoj i dobrobit postaje izraz ljubavi prema Kristu, bližnjem i, na kraju, samom sebi. Unatoč „trendovima“ koje danas nalazimo u društvu, istinsko ostvarenje i napredak nalazimo u sebedarju drugom, koje se prelijeva na cijelu zajednicu, na Crkvu kroz obitelj protežući se kroz djecu na budućnost. Tako odrastanje sretnih i zdravih generacija približava stvarnost Nebeskog kraljevstva ovom nesavršenom svijetu.

U Katekizmu katoličke Crkve drugo poglavlje nosi naziv: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ i upravo počinje od obitelji. Tako se na početku navode Gospodinove riječi: “Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Odgovarajući na pitanje o prvoj među zapovijedima, Isus reče: „Prva je: `Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje.’ A druga je: `Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.’ Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Mk 12, 29-31). Na to se poziva sv. Pavao kad kaže: „Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav“ (Rim 13,8-10). U ovim mislima usmjereni smo na brigu za drugog, za cijelu zajednicu, a pogotovo onda na obitelj kao osnovni element zajednice, time i Crkve. Tako Katekizam kaže za obitelj: „’Kršćanska obitelj pruža izrazitu objavu i ostvarenje crkvenoga zajedništva; stoga se može i treba zvati `domaća Crkva’. To je zajednica vjere, nade i ljubavi.“

Tomislav VUJEVA

Na izvoru vjernosti i jakosti

 Mnogima je sigurno još uvijek u dobrom sjećanju prvo pojavljivanje pape Franje na balkonu Bazilike sv. Petra u Vatikanu te njegova završna molba svim da se mole za njega. Tu molitvu on neprestance prosi od vjernika kojima se u različitim prigodama obraća, posebice nedjeljom na kraju molitve Anđeoskog pozdravljenja. Mnogima je, pogotovu članovima Apostolata molitve, to nešto normalno, ali nismo naviknuti na takvu učestalost.

Valja pritom podsjetiti da je i sam Apostolat molitve gotovo logički izniknuo iz duhovnosti duhovnih vježbi sv. Ignacija. Zašto? Upravo zato što je svatko od nas pozvan na evangelizaciju, kako je to Papa lijepo razložio u enciklici Radost Evanđelja. Budući da je prvo mjesto evangelizacije obitelj, a prvo institucionalno mjesto evangelizacije župa, očito je da svatko u tom ima svoju ulogu. Najprije u tome da dopusti da bude evangeliziran, da ga Evanđelje prožme, da Evanđelje bude stil razmišljanja i djelovanja, da se Evanđeljem daje voditi u svakodnevnim poslovima i odlukama. Da bi to mogao, valja u molitvenom ozračju nad Božjom riječju razmišljati, produbljivati je sve dotle da ona unosi smisao i radost življenja i predanja redovitim obvezama.

Oni koji se izravno posvećuju evangelizaciji aktivnim djelovanjem svjesni su svoje nedostatnosti i da je jedino Bog taj koji naše nedostatke nadilazi i pridodaje ono što njegovim službenicima nedostaje. Članovi Apostolata molitve pak, kao i ostali molitelji, svjesni su da molitvom izravno sudjeluju u evangelizaciji jer od Bog ištu potrebnu snagu evangelizatorima, navjestiteljima Božje istine i ljubavi.

Tu nalazimo i izravni smisao svake molitve za druge, a to je da se Božje kraljevstvo učvršćuje u ljudima i njegova radost da ispunjava živote drugih. To znači da mi, moleći za druge, jednostavno drugima želimo sve milosti koje Bog njima želi dati i tako zapravo s Bogom dijelimo skrb za druge. Iz ove Papine nakane za ožujak očito je da je uvjerenje Crkve upravo u tome da Bog daje jakost i vjernost onima koji trpe različite kušnje upravo zbog svoje pripadnosti Kristu. Imamo jasni dokaz tomu u našim mučenicima primjerice bl. Alojziju Stepincu, bl. Miroslavu Bulešiću ili blaženim Drinskim mučenicama. Osim toga, zar i sav narod hrvatski nije izdržao mnoge progone, zapostavljanja, obezvrjeđivanja upravo zbog vjernosti Bogu i Evanđelju?

Imamo razloga za zauzetu zahvalnost znajući unaprijed da Bog uslišava iskrenu molitvu kojom mu se obraćamo za dobro drugih, pa i onih koji i danas trpe slične nevolje, kako je to spominjao već i sv. Pavao u svojim poslanicama. Ako nas je Isusovo predanje Ocu za nas uvelo u Božju velikodušnost, znamo da će nam s Isusom milosrdni Otac sve darovati.

Vatroslav HALAMBEK, DI

Ljubav u sakramentu pokore

Kršćanska vjera ima jedinstvenu definiciju Boga: Bog je ljubav. Ljubav, ne zbog toga što bi Bog nešto činio ili da bi to bio njegov pridjevak. Jednostavno, Bog je ljubav. Danas se toliko govori o ljubavi da je njezino značenje izobličeno. Ima mnogo naljepnica, na Twitteru se prenosi slogan ljubav je ljubav, itd. Kao da moramo prihvatiti što god se misli pod riječju ljubav. Često ovim nazivima manjka istina. Što je istina? Pilatovo pitanje vrijedi za sva vremena, i za ovo koje toliko proklamira ljubav. Na Pilatovo pitanje Odgovor je stajao pred njim. Najveći neprijatelj ljubavi nije mržnja, nego indiferentnost, jer ona nije u skladu s istinom.

Istina da je Bog ljubav, duboko je ukorijenjena u Svetom pismu kako Starog tako i Novog zavjeta. Naročito apostoli Ivan i Pavao pišu o tome. Bog želi s nama komunicirati, a po vjeri uvijek nam je otvoren pristup k njemu u tolikoj mjeri da nam je na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noći. On pojedinu osobu voli kao da bi bila jedina na svijetu. Svoju je ljubav dokazao na križu. Kad je Krist na njem visio, krvario, trpio i umro, bio je to Bog koji je svijetu govorio: „Gle, koliko te volim da za tebe i život svoj polažem.“ Korizmeno vrijeme nas poziva da dublje zađemo u ovo veliko otajstvo. Misterij ljubavi.

Ponekad osjećamo da smo ranjeni, da nam netko nanosi zlo, ogovara nas, ne cijeni ni nas ni naše uspjehe, osuđuje nas. S time se moramo naučiti suočavati. Ali, ako doživimo da je Bog naš najbolji prijatelj i onda kada drugi na nas bacaju kamenje, nećemo biti bojažljivi, nećemo misliti da smo manje vrijedni, nećemo se osjećati ni napuštenima ni osamljenima. Mi znamo da smo nepotpuni, ali je Bog naš potpun. Mi smo nesavršeni, ali Bog nas savršeno ljubi. Možemo se osjećati da smo izgubili životni kompas. Bog je uvijek naš cilj. Bog ljubi svakoga od nas, i one čiji su životi napukli, i one koji su odbačeni, žalosni, neugodni ili slomljena srca. Nikoga ne isključuje. Bog je toplina koja nas grije kao kad zimi sjedimo pokraj peći i grijemo se. U toj toplini shvatit ćemo paradoks: možemo prihvatiti Božju ljubav tek kad shvatimo kako smo je posve nevrijedni. I tad razumijemo da nas Bog neće napustiti bez obzira u kakvoj se oluji našli.

Svoju veliku ljubav, plod vazmenog otajstva, tj. muke, smrti i uskrsnuća, Bog nam na poseban način iskazuje u sakramentu ispovijedi. U njemu svećenik, živi posrednik milosti, posredstvom Crkve, dijeli oproštenje grijeha pokorniku koji to oproštenje moli. Pokornik priznaje da nije vrijedan Božje ljubavi, priznaje da je grješnik i utječe se Božjem milosrđu. Bog se nadvija nad grješnika i iz njegove grješnosti diže ga u život milosti, u život prijateljstva s Bogom i s ljudima. Tako ispovijed postaje duhovno ponovno rađanje, pokornika preobražava u novo stvorenje. Kada pokornik doživi nježnost i oproštenje od Gospodina, lakše prepoznaje rugobu svojih grijeha i biva osnažen u svojoj odluci da će grijeh izbjegavati, a rasti u obnovljenom prijateljstvu s Bogom (v. Benedikt XVI.).

Ivan CINDORI, DI