Skip to content

MOLITVENE NAKANE ZA KLANJANJE ZA PROSINAC

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća nakana: Da Spasiteljevo rođenje donese mir i nadu svim ljudima dobre volje.
Misijska: Da roditelji budu istinski navjestitelji Evanđelja, prenoseći svojoj djeci dragocjeni dar vjere.
Biskupska: Da one koji još nisu upoznali Radosnu vijest Bog obraduje svjetlom istine, kako bi Isusa Krista prihvatili kao Spasitelja.

Kristov mir i nada

Da Spasiteljevo rođenje donese mir i nadu svim ljudima dobre volje.

Ovomjesečna nakana nekako je za očekivati. Formulirana sva u božićnom duhu, koristi sve riječi na koje smo naviknuli u ovo vrijeme čuti u molitvama vjernika, dobrim željama i čestitkama, porukama biskupa svojim vjernicima… I baš zato što redovito koristimo riječi kao „mir“ i „nada“ u svezi s događajem „Spasiteljevog rođenja“, postoji dobra vjerojatnost da nastavimo sa smiješkom izražavati bližnjima želje kao što je ovomjesečna nakana, bez shvaćanja što riječi koje koristimo u tom kontekstu znače.
Prvo, kakve veze ima mir sa Spasiteljevim rođenjem? Okolnosti njegova rođenja sigurno nisu bile mirne, s Herodom i pokoljem nevine dječice, zatim bijegom u Egipat. Osim toga, nije li na jednom mjestu Spasitelj rekao da nije došao donijeti mir, već mač, razdjeljenje (usp. Lk 12, 51)? Zasigurno je istinito kako svaki kršćanin ima obvezu promicati mir među ljudima i zemljama, a neki su se kršćani, poput pape Benedikta XV. u vremenu Prvog svjetskog rata, herojski trudili oko zaustavljanja rata u ime Kneza mira; i zasigurno je mir plemenita želja i važna aspiracija međunarodne zajednice, ali „mir“ u značenju „ne-biti-u-ratu“ ili „ne-biti-u-sukobu“ zasigurno nije ono što Spasiteljevo rođenje donosi ljudima dobre volje. Mnogo je ljudi dobre volje kroz dva tisućljeća bilo u stanju rata ili sukoba, s brojnim slavljima Božića iza sebe. Što znači onda „mir“ u ovom kontekstu? Prije je riječ o miru kojeg Isus daje svojim učenicima kao obećani Krist; mir koji je moguće imati jer je Mesija došao da bi oslobodio svoj narod od grijeha; mir s kojim su kršćani mogli ići u smrt, jer su znali da po svojem Spasitelju imaju neprolazni život, umjesto vječne propasti. Takav mir može se imati, dakako, samo ako prihvaćamo Isusa za svojega spasitelja. Ako smijem biti tako prozelitski odvažan; neka naša želja za mirom ovoga Božića bude želja da ljudi dobre volje dođu do spoznaje Krista i prihvaćanja mira kojega samo on daje.
Što je s nadom? Ovo što smo rekli u miru može rasvijetliti značenje toga izraza u našem, božićnom, kontekstu. Teško je vidjeti kako bi danas raširena generička humanistička nada (utemeljena, možda, na vrlo ružičastom gledanju ljudske naravi i odmahivanju stvarnosti i ozbiljnosti grijeha) mogla, bilo biti povezana sa specifično kršćanskim slavljem, bilo dati stvaran temelj čovjekova nadanja. Nerijetki su mislioci koji su do vjere u Krista došli baš zato što su vidjeli kako je bez Krista sve beznadno (Kirkegaard pada na pamet).
Najbolja suvremena kozmologija nam govori kako je budućnost svemira (mimo božanske intervencije, dakako) u toplinskoj smrti, gdje će i same elementarne čestice koje čine naš svemir biti bez bilo kakve uporabive energije i beskonačno udaljene jedna od druge. Mračno, tamno i beživotno; besmisleno. Vizija koja ne ulijeva previše nade. Dakako, perspektiva je totalno drukčija za čovjeka dobre volje koji je uzvjerovao u Božja obećanja i poklonio se Bogu, tako velikodušnom u svojoj ljubavi da se nije suzdržavao postati nejače radi nas. Dubina takve ljubavi i poznavanje razloga rođenja Boga i čovjeka nešto je pak što ulijeva nadu. Kršćansku, negeneričku nadu. Neka i ovoga Božića ta nada izobiluje među nama.

Hrvoje JUKO, DI
Roditelji – prvi evangelizatori

Da roditelji budu istinski navjestitelji Evanđelja, prenoseći svojoj djeci dragocjeni dar vjere.

Svjedoci smo golemog previranja glede shvaćanja obitelji, njezine zadaće kao i zadaće pojedinih njezinih članova. Javljaju se i mnogi koji se vode različitim ideologijama pa i samouvjerenošću da su neki prosvjetitelji, ali su sljedbenici hedonističkih strujanja. Takvi tek donekle trpe i sam pojam obitelji, ali ga ipak žele proširiti i na neke druge, nenaravne zajednice. Protuslovlja su pregolema, a da bi se tako lako moglo prelaziti preko svih mogućih zastranjivanja i propagande. I posebna i redovita Biskupska sinoda u Rimu bavi se i bavit će se tom problematikom. Kako je važno da se dobro odgoje roditelji za svoju odgovornu zadaću i poslanje. Pogotovu što se tiče temeljnih vrijednosti i dostojanstva svake osobe u obitelji. Sigurno je da će roditelji prema svojem uvjerenju htjeti djetetu i djeci pružiti one vrijednosti koje i njima daju istinski smisao postojanja, da se mogu nositi sa zahtjevnostima trenutka i radostima življenja.
Posebice se to odnosi na življenje sukladno s darom vjere koje bi i djeca onda imala usvojiti. Papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Radost Evanđelja izričito veli da su roditelji prvi navjestitelji, ali i prvi svjedoci Evanđelja svojoj djeci. Djeca, kao uostalom i svi mi, više vjeruju onomu što vide, nego onomu što se samo govori. Ako su pak i riječi i život usklađeni, nema opasnosti da bi se dijete olako dalo na krive putove. Djeca odrastanjem postaju svjesna i svojih loših nagnuća, no roditelji im prvi mogu to posvijetliti da se s time mogu radosno nositi. Različiti pak vukovi i u obrazovnom sustavu pod krinkom brige za djecu često ih žele odvratiti od ustrajnoga i žilavoga rada na izgradnji svoje osobnosti, nudeći im ono što pogoduje našoj paloj naravi i putove koji su često očita stranputica.
U ovo predbožićno vrijeme to nam je još jači poticaj da molimo za roditelje da znadu biti svojoj djeci istinski navjestitelji Radosne vijesti te poput svete Obitelji ispunjavati ne lako, ali istodobno i radosno poslanje, koje im je darovano kad su na dar dobili djecu. Ne valja stoga prepuštati drugima, neodgovorinima, odgoj djece.

P. Vatroslav HALAMBEK, DI

Moj Otkupitelj živi

Da one koji nisu upoznali Radosnu vijest Bog obraduje svjetlom istine, kako bi Isusa Krista prihvatili kao Spasitelja

Najprije malo statistike. Na svijetu živi preko 7.272 milijuna ljudi. Od toga broja je oko 1.200 milijuna katolika. Više od 40% katolika na svijetu živi u Latinskoj Americi, ali i u Africi broj katolika raste u posljednjim godinama (15,2%). U Aziji ima 11,7%, Sjevernoj Americi 7,3% a u Oceaniji 0,8% katolika. U Europi sa 41,3% katolika, broj katolika pada. Uzmemo li sve denominacije koji se smatraju kršćanskim, onda bi broj (rimo-katolici + kršćani) bio oko 2,200 milijuna. Druga najraširenija religija je islam sa 1,570 milijuna sljedbenika (22% na svjetskoj razini) i u porastu je. Slijedi hinduizam (950 milijuna, 13%), oni koji ne ispovijedaju organiziranu religiju (agnostici, ateisti, deisti, slobodni mislioci, humanisti, sekularisti, itd. 775 milijuna, 12%, u padu). Židova ima 14,5 milijuna (<1%). Iz ove kratke statistike je vidljivo kako do mnogih ljudi na svijetu nije doprla Radosna vijest o Isusu Kristu kao Spasitelju.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj je 86,28% katolika, od zadnjeg popisa je 206.000 katolika manje (pad 5,28%). Hrvati u svojoj domovini postaju nacija starih ljudi: ima više umrlih nego rođenih, i to godinama. Stopa plodnosti je 1,5. Nastavi li se ovako, neće proći mnogo vremena i Hrvati će u Hrvatskoj biti manjina. U smanjenju pučanstva smanjuje se i broj katolika. „Zahvaljujući sadašnjem i bivšem predsjedniku, sad su se mnogi mlaki katolici i oni koji su to bili samo na papiru, krštenjem, izjasnili kao ateisti i agnostici“ (Dr. A. Rebić). Kad bi se provelo ozbiljno sociološko istraživanje, pokazalo bi da je broj agnostika, vjerski nezainteresiranih ili neopredijeljenih još veći. Rezultat takva istraživanje, bilo kod nas bilo u svijetu, bio bi da je zapravo 50 do 60 posto katolika. Kad bi se od toga broja oduzelo one koji ne vjeruju sve što ih Crkva uči, primjerice: postoji li pakao i raj, uskrsnuće…, broj bi bio još manji. Brojke su neumoljive.
U Westminsterskoj opatiji u Londonu podignut je impresivan spomenik G. F. Händelu što ga je izradio francuski kipar Louis-François Roubillac. Händel ispred kojega je na stalku knjiga oratorija „Mesija“, između desne i lijeve ruke na kamenom listu, oslonjenom na trubu, drži napisane riječi i note: „Ja znadem dobro: moj Otkupitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati; iako će crvi razoriti ovo tijelo, iz svoje puti vidjet ću Boga“ (v. Job 19,25). Ovaj spomenik ne samo da čuva spomen na divne melodije iz Mesije, on još više izražava čežnju svakog čovjeka da vječno živi u Božjoj nazočnosti. Kako god Händelova glazba bila divna, ona ga ne može učiniti besmrtnim. To može samo Otkupitelj, Isus Krist. Od čega smo to mi otkupljeni? Od ropstva grijeha i vječne propasti, od naše udaljenosti od Boga. Cijena našega otkupljenje nisu nikakve devize, cijena je krv i smrt Bogočovjeka. „U Njemu imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti“ (Ef 1,7). Dok istočne religije kao i New Age tvrde da se čovjek može sam spasiti, mi vjerujemo i znamo da smo samo po Predragocjenoj Krvi Krista Spasitelja spašeni.

P. Ivan CINDORI, DI