Skip to content

MOLITVENE NAKANE ZA KLANJANJE NA PRVI PETAK U MJESECU

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Nakane listopad
Opća nakana: Da Gospodin podari mir onim dijelovima svijeta koji su najviše pogođeni ratom i nasiljem.
Misijska: Da Svjetski misijski dan zapali u svakom vjerniku revnost za donošenje Radosne Vijesti cijelome svijetu.
Biskupska: Da svi koji u svom srcu osjete da ih Bog zove na nasljedovanje u svećeničkom ili redovničkom služenju Crkvi u sebi ne guše taj poziv.

„Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje“ (Ps 62)

„Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje“, kaže psalam 62. Tu činjenicu otkrivamo svaki dan dok promatramo oko sebe svijet odijeljen od Boga, svijet u neprestanom sukobu u kojem vladaju želja za moći, za posjedovanjem i užitkom bez odgovornosti. Tamo gdje se ne priznaje Bog ne može ni biti pravog mira i ljubavi za bližnje. Ratovi i nasilja za koja svakodnevno čujemo u vijestima samo su posljedica tog temeljnog razloga u kojem je čovjek sebe postavio kao apsolutnog vladara. Blaženi kardinal Stepinac jednom je rekao kako čovječanstvo koje ne računa s Bogom može dati samo jedno: umjesto mira razdor i klanje, umjesto izgradnje rušenje i razaranje, umjesto pogleda sitih i zadovoljnih lica avet gladi i bijede, umjesto javne i osobne sigurnosti anarhiju, umjesto divne i svete kršćanske slobode duha kruto ropstvo, kojemu se ne vidi kraja.
U globalnoj nesigurnosti u kojoj živimo često se osjećamo kao sudionici igara gladi i prijestolja gdje se odvija bespoštedna borba za život i vlast, u kojem se slabiji gaze, a bližnji je samo sredstvo u ostvarivanju tog cilja. Uvučeni smo u sveopći nemir koji vlada svijetom bez Boga, sukobe koji nisu samo tamo negdje u Siriji, Ukrajini, već i u našim srcima, obiteljima, društvu kada god zaboravimo na glas Boga koji progovara iz dubine svake osobe. Tim svakodnevnim izazovima možemo odgovoriti samo ako u svom životu Boga stavimo na prijestolje našeg života. Kao kršćani to je i jedino što trebamo činiti, nositi Boga po svem svijetu, na ona mjesta gdje vlada nemir, mržnja, pohlepa, biti svjedoci uskrslog Krista koji je dao svoj život za čovjeka i tako nam pokazao prave vrijednosti za koje se treba boriti. A te vrijednosti nisu posjedovanje ili vlast, već ljubav koja se daje za drugog, za Boga. Samo je nesebična ljubav ta koja može donijeti mir u naša srca i u ovaj svijet.
U mjesecu listopadu budimo u svojim molitvama posebno uz one koji su pogođeni ratom i nasiljem, molimo za braću i sestre koji su progonjeni zbog svoje kršćanske vjere. Neka im Gospodin podari milost mira te osjete njegovu zaštitu i ljubav.
Bojan BIJELIĆ, DI

Radosna Vijest za cijeli svijet

Spomenut ćemo se ovoga mjeseca mnogih misionara i misionarki koji su Bogu na raspolaganje stavili sve svoje biće, sve svoje vrijeme i živce, jer su zahvaćeni Božjom riječju pa bi željeli da to zahvati sav svijet. Učit ćemo od poznatih nam primjera poput bl. Majke Terezije iz Kalkute ili patera Ante Gabrića. Na tom je tragu i dokument pape Franje o Radosti Evanđelja u kojemu među ostalim piše: „Kada se kaže da nešto ima ‘duha’, to se obično odnosi na neki unutarnji poticaj koji ohrabruje, motivira, jača i daje smisao osobnom i zajedničkom djelovanju. Duhom ispunjena evangelizacija nešto je prilično različito od niza zadaća koje se doživljavaju kao teška obveza te se obavlja jednostavno zato što se mora… Kako bih želio naći riječi da probudim zanos za novo poglavlje evangelizacije pune žara, radosti, velikodušnosti, smjelosti, bezgranične ljubavi i privlačnosti! Ali znam da nijedna motivacija ne će biti dovoljna ako u srcu ne bude gorio plamen Duha Svetoga. Duhom ispunjena evangelizacija jest evangelizacija s Duhom Svetim, budući da je on duša Crkve koja je pozvana naviještati evanđelje. Prije nego predložim neke duhovne poticaje i sugestije, zazivam još jednom Duha Svetoga. Molim ga da dođe obnoviti, protresti, dati poticaj Crkvi da odvažno iziđe iz sebe kako bi svim narodima naviještala radosnu vijest.
Duhom ispunjeni evangelizatori jesu blagovjesnici koji mole i rade. S gledišta evangelizacije… potrebno je uvijek njegovati unutarnji prostor koji daje kršćanski smisao zauzimanju i djelovanju. Bez dužih trenutaka klanjanja, molitvenog susreta s Božjom riječju, iskrenog dijaloga s Gospodinom, naše zadaće lako postaju besmislene; gubimo snagu zbog umora i teškoća i gasi se naš žar. Crkvi je prijeko potreban duboki dah molitve… Istodobno valja odbiti kušnju intimističke i individualističke duhovnosti koja ne bi bila u skladu s ljubavlju, a ne samo s logikom utjelovljenja. Uvijek postoji opasnost da neki molitveni susreti postanu izgovor za izbjegavanje darivanja vlastitog života u misiji, jer privatiziran način života može vjernike dovesti do toga da se sklanjaju u neku lažnu duhovnost“ (br. 261, 262).
Na kraju pobudnice papa Franjo govori o misionarskoj snazi zagovorne molitve te nalazi uzore za nju u svecima i, posebice, u velikom apostolu Pavlu, no iznad svih u Mariji, koja je majka evangelizacije. Podsjećaju nas ti poticaji i na tako lijepa pisma patera Gabrića svim svojim podupirateljima koji su mu i materijalno pomagali da može biti blizak i koristan svojim vjernicima, ali naročito se uvijek preporučivao u molitve svojih podupiratelja. A što drugo i rade članovi Apostolata molitve?
P. Vatroslav HALAMBEK, DI

Samo 100%

Krist, koji je ustanovio Crkvu, tu istu Crkvu opskrbio je svim potrebnim sredstvima da u svijetu bude i božanska i ljudska ustanova. Dvoje je u toj ustanovi najvažnije: Euharistija po kojoj Krist Gospodin ostaje s nama „do svršetka svijeta,“i moć opraštanja grijeha“. Kako li je utješno grješniku čuti riječi: „Ja te odriješujem od grijeha tvojih.“ Za ove dvije službe mora biti kvalificirana osoba. Po odredbi Isusa Krista to je svećenik koji nastupa in persona Christi capitis, u osobi Isusa Krista, glave Crkve. Svećenik svoju ljudsku narav predaje Kristu kako bi se Krist njome poslužio kao sredstvom za spasenje svijeta, učinivši svećenika, tako reći, drugim Kristom (Ivan Pavao II.). Krist izabire neke ljude da budu jače povezani s Njime kako bi On mogao u svakom vremenu nastaviti svoje djelo. Ti su ljudi od vječnosti pozvani da budu svećenici, i oni koji su pozvani, samo u svećeništvu mogu naći puninu svoga života. Narod Božji ne očekuje od svećenika da bude stručnjak u ekonomiji, gospodarstvu ili politici; očekuje da bude stručnjak u duhovnom životu, stručnjak u promicanju susreta između čovjeka i Boga (Benedikt XVI.). U ređenju svećenik doživljava ontološku promjenu: u dušu mu se utiskuje neizbrisiv biljeg, jednom svećenik, zauvijek svećenik.
Kad govorimo o zvanju, tada je to riječ o pozivu koji nam dolazi od Boga da za njega i za njegovo kraljevstvo učinimo nešto posebno. Prvotni poziv svakog čovjeka je da bude svet. Većina ljudi taj će poziv ostvarivati u braku, dok će neki to realizirati kao svećenici, đakoni, redovnici ili redovnice. Prirodna je želja osnovati obitelj, ali to ne znači da čovjek nema zvanja za svećenički ili redovnički život. Svećenik, jer se posve predaje Kristu i Crkvi, neće se ženiti. Neki misle da je to najveća žrtva. Zar u braku nema velikih žrtava? Svako zvanje zahtjeva osobne žrtve. A kad se ona podnosi za Isusa i za druge, sreća je velika. Svećenik, koji živi svoje svećeništvo, uistinu je i zadovoljan čovjek.
Po čemu mogu prepoznati imam li zvanje za svećenika?
Treba se moliti: „Gospodine Isuse, što želiš da činim?“ i slušati odgovor srcem, ne glavom. Ako te Bog izabrao, on je u tvoje srce stavio želju da budeš svećenik. Svećenik, koji djeluje in persona Christi ljubi Crkvu kao što je i Krist ljubi. Svećenik pred Kristom zastupa ljude, a pred ljudima Krista. Zato želi da ljudi rastu u svetosti, uči ih istini kako to Crkva naučava, njegova je želja da svi dođu u nebo i u tom smjeru djeluje. Svećenik će Kristu govoriti o ljudima, a ljudima o Isusu. Voli molitvu. Imaš li ove želje, sva je prilika da imaš zvanje za svećenika.
Što je redovnički poziv?
To je posebna milost koju Bog daje nekim ljudima pozivajući ih da žive životom evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Na tu milost, na taj Božji dar, čovjek slobodno odgovara. Osoba želi izbliže ići stopama Krista Gospodina. Onaj koji prihvati taj način života radosno, velikodušno i kao odgovor na milosni Božji poziv, i živi ga 100%, sretna je osoba.
Često čujemo riječ o promicanju zvanja. Mi zvanje ne možemo promicati, jer ono je od Boga dano. Možemo pomoći da ga ljudi, posebice mladi, otkriju i velikodušno slijede taj poziv.
P. Ivan CINDORI, DI