Skip to content

KOMENTARI NAKANA ZA PROSINAC 2021. GODINE

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Papa nas poziva: da molimo za katehete, da naviještaju Riječ Božju, i budu njezini svjedoci hrabrošću u snazi Duha Svetoga.

Poznato je da su u evangelizacijskom ili misionarskom poslanju Crkve vrlo važnu ulogu imali prvi obraćenici na kršćanstvo koji su onda bili gotovo desna ruka misionarima. Njih smo redovito nazivali katehistima. Njihov je broj rastao s porastom broja vjernika te dosegao razmjere koji, kao i u svakom drugom ljudskom i vjerskom napredovanju, zahtjevaju dublje poniranje u otajstva vjere i šire spoznaje pedagogije da bi se vjersko znanje i življenje po vjeri neprestao uzdizalo do temeljnog načina katehiziranja, a to je svjedočenje životom. 

         Upravo se tijekom vremena katehetama povjeravala važna uloga naviještanja Riječi Božje, što je uostalom prva zadaća biskupa, svećenika i đakona. Zato se katehete i posvećuju obaveznom studiju teologije, za koju sv. Bonaventura lijepo veli (a mi to činimo parafrazirajući ga) da teologija ne završava s položenim ispitima, nego na koljenima. Stoga nas često i zadivljuju mnogi svjetovnjaci koji su posvećeni molitvi da s molitvom zadobivaju i dublje teološke spoznaje, premda nisu studirali teologiju. 

Papa ovom molitvenom preporukom članovima svjetske molitvene mreže, a i svim vjernicima, preporučuje da molimo za takve katehete, da prvotno budu hrabri svjedoci Božje Riječi, nastojeći se ponajprije sami njome obogaćivati da bi snagom Duha Svetoga potom mogli primljena bogatstva radosno dijeliti onima koji traže smisao svojega života. U Božjoj, naime, Riječi skrivena je i Mudrost Božja koja je često za ovaj svijet ludost, pa je to više onda potrebna snaga Duha Svetoga u naviještanju kako bi se mudrost ovoga svijeta podložila Božjoj mudrosti. Dati se voditi Božjom mudrošću istodobno znači i razobličavati navodnu mudrost ovoga svijeta. I doista je za to potrebna hrabrost koju nam daje razumjeti Duh Sveti jer nas upućuje na istinu koju je Isus naviještao i za koju je život položio, a to je mudrost Božje ljubavi koja u svojem milosrđu za naše spasenje postaje čovjekom, biva progonjen i umire da bi nas svojim uskrsnućem obdario božanskim životom. Sve mi to ispovijedamo u „Vjerovanju“ koje molimo i u sv. Misi, ali i na početku krunice. U toj vjeri mi zahvalno promatramo Isusov život i zajedno s Marijom upijamo u sebe Isusovu ljubav da bismo je navijestili drugima na radost.          Ovdje je riječ o katehetama, a zapravo smo na neki način to svi mi, kad se od nas traži obrazloženje nade koja je u naama, kako veli sv. Petar.

NAŠI PAK BISKUPI POZIVAJU NAS NA MOLITVU – Da kršćanske obitelji ustrajno njeguju zajedništvo molitve kako bi bile okrijepljene molitvom, a vjera svih podupirana svjedočanstvom bližnjih.

         Papina evangelizacijska nakana za svjetsku molitvenu mrežu upravo nas uvodi u nakanu naših biskupa koji također ističu potrebu izgradnje zajedništva u obitelji posebice molitvom. Kadšto nam se može činiti da ovoliko isticanje molitve sliči nekom pretjerivanju, a zapravo pritom zaboravljamo da i kad molimo, zapravo mislimo na život i životne potrebe ne bismo li ljudskije proživjeli svoj život upravo sngom Božjom i pod njegovim reflektorima. Pokušavamo u tom Božjem svjetlu promatrati i svoje temeljne odnose u obitelji, pa nam odmah biva jasno da je upravo molitva usmjerena prema našim odnosima, prema našim obvezama, prema našem radu, ali i prema poteškoćama ili nesnalaženjima da bismo  odgovorno postupali. To, uostalom, i oni koji ne vjeruju od nas očekuju.

         Prisjećam se svjedočenja o obiteljskoj molitvi koje je dao poznati francuski šansonjer duhovnih šansona pater Aimé Duval. On je, gledajući oca kako moli zajedno sa svom obitelju na koljenima shvatio da je Bog netko velik i da je Bog taj koji ih može držati na okupu u zajedničkim životnim obvezama i radostima. Normalno je da će ponajprije mama učiti djecu moliti, ali kad joj se pridruži i tata, onda to ima još ljepši utjecaj na duhovno zdravlje djece. A kad onda zajedno sa širom obitelji kršćana nedjeljom sudjeluju na sv. Misi, onda se i radost zajedništva produbljuje u žarčoj pripadnosti zajednici vjernika. Tako upravo roditelji, a potom i šira vjernička zajednica bivaju najprije svojoj djeci, a onda i drugim vjernicima te svim drugim ljudima autentični svjedoci onoga života koji crpe u zajedništvu s Bogom po obiteljskoj i svakoj drugoj kršćanskoj zajedničkoj molitvi.  Tu se zbiva čudo prihvaćanja svih ljudi, čudo najboljih želja za sve ljude, tako da ne možemo druge promatrati kao neprijatelje, nego kao djecu Božju koja trebaju druge jednako kao i mi. A ako se netko neprijateljski prema nama postavlja, onda je očito da je problem u njemu te mu valja izmoliti dobrodušno i otvoreno srce za sve ljude pa i prema nama koji im ne želimo drugo nego da dožive istu onu Ljubav kojoj se mi utječemo i da ih prožmu osjećaji suprotni neprijateljstvu, a to znači osjećaji prhvaćanja. Znamo iz katekizma da postoji usmena i mislena molitva, da postoji pojedinačna i zajednička, da postoji molitva klanjanja, zahvale, kajanja, predanja, prošnje. Sva naša stvarnost upravo se pretače u molitvu, a iz molitve idemo u životnu stvarnost istinske ljubavi i predanja najprije domaćima u vjeri, a onda i prema svim drugim ljudima.