Skip to content

KOMENTAR NAKANA ZA OŽUJAK 2021. GODINE

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Naši nas biskupi potiču:  da sveto vrijeme Korizme živimo obnavljajući se u milosti krštenja u produbljenome zajedništvu s Kristom i pripadnosti njegovoj Crkvi. 

     Korizma je po svojem ustroju izravno usredotočena na katekumene, a neizravno na sve krštene. Biskupi stoga s pravom kršćane upozoravaju da se u korizmi podsjete na svoje krštenje i na svoj ulazak u duhovni dom vjernika, a to je Crkva. Ispitujući se sa željom da se u tim svojim životnim usmjerenjima obnovimo, biskupi žele da se obnovimo u milosti krštenja i zajedništvu s Kristom pripadništvom njegovoj Crkvi. Zapravo je svaki porast milosti po molitvi, po Eharistiji, po ispovijedi i po drugim sakramentima već obnova i rast u milosti krštenja kad smo, oprani Kristovom spasosnosnom žrtvom i uskrsnućem, postali dionicima Božjega života, pritjelovljujući se Kristu kao članovi Crkve, njegove zaručnice. 

         Liturgijska slavlja korizmenih nedjelja i radnih dana upravo su svojom službom riječi izravni  naputak za našu duhovnu obnovu. Na taj način izravno izbjegavamo površnost koju čak i mediji šire, kako je, naime, u korizmi važno nečega se odreći. Kao da se čitav život ne moramo odricati? Pa i oni koji srljaju u grijehe zapravo se odriču svojega dostojanstva, a vrlo ga često i niječu i niječu to isto dostojanstvo drugima. Odricanje, poput posta, nema smisao u sebi, nego u razlogu, a temeljni je razlog upravo u tomu, da shvatimo da je sve prolazno i da nam je ipak Bog najvažniji, pa čak važniji od jela čega smo često ovisnici. Tek u Bogu i s Bogom možemo sve u svojem životu postaviti na pravo mjesto da bismo istinski živjeli kao njegova djeca. 

         Podsjećati se na tu prvotnu milost, milost krštenja i svojim postupcima koje povjeravamo Bogu to neprestano potvrđivati znači imati puni smisao svojega života u kojemu naoko i beznačajne stvari dobivaju svoj smisao i ljepotu. Tako ćemo onda sa svom jednostavnošću priznavati se kršćanima, vjernicima, ne samo pri popisu stanovništva, nego u radosnom življenju s onom Ljubavi koja nas je obgrlila na krštenju i koja nas prati unatoč pokojim našim stranputicama. Na taj način nije samo Korizma sveto vrijeme nego svako vrijeme biva sveto našom svetošću koja nam se neprestano daruje od triput svetoga Boga. 

U ovom mjesecu papa Franjo nas poziva, da Molimo za obnovu sakamenta pomirenja, kako bismodublje iskusili beskrajno Božje milosrđe.

            Vrlo je važno u našem duhovnom kršćanskom hodu neprestance produbljivati spoznaje o bitnim sastavnicama našega života koje nas nose i osmišljavaju naše životne korake. Na tom životnom put susrećemo se sa svojom i tuđom grješnošću. I to je jedna od označnica nas ljudi otkako je Adam s Evom posegnuo za zabranjenim voćem. Ali pritom je zanimljivo kako se odriče krivnje i  svaljuje krivnju na Boga, koji mu je dao Evu. Jednako tako čini i Eva kojoj je opet kriva zmija. Tu već nalazimo tajnu nad tajnama našega Boga, a to je njegovo milosrđe. On ima sućuti za tog jadnog čovjeka i sam se želi predati našoj grješnosti da bi kao raspeti i uskrsnuli satro glavu zmiji, a nama podario puninu svojega života. 

         Tijekom povijest izabranoga naroda jednako se ponavlja neprestano Božje smilovanje unatoč kušnjama kojima je narod bio izložen. U knjijgama Prvoga saveza, kako sada neki vole nazivati Stari zavjet, nalazimo lijepu priču majke Makabejke koja sokoli svoje sinove da se ne plaše umrijeti za Zakon jer da će dobiti neuveli vijenac. Najmlađega bodri riječima: Sinko, smiluj se meni koja sam te nosila devet mjeseci… U ovim riječima naziremo kako mi kao grješni bivamo objekt Božjega smilovanja, ali da istodobno možemo biti i subjekt smilovanja, smilujući se drugima. To bismo pak mogli prevesti na svagdanji način izražavanja, pa bismo riječi smiluj se meni, mogli izreći kao budi mi dobar. Na taj način smilovanje kao dobrota postaje bitna označnica našega života. 

         A kad vapimo za Božjim smilovanjem, onda nije dobro izmotavati se, nego jednostavno priznati da smo nezahvalnici prema Bogu i da se nismo ponašali sukladno s onom svetošću kojom nas Bog neprestance želi ogrtati dok joj mi želimo izmaći, oslanjajući se na svoju mudrost i na svoje snage. Za to nam može poslužiti jedna od najljepših priča iz svjetske literature, a to je priča o rasipnom sinu iz Lukina evanđelja. Neki kažu da je to priča o rasipnom ocu. Ne samo da obilno daruje svoje darove, da nam ostavlja slobodu, nego nas i čeka kad pođemo naopako. I ne samo to, on ne ponižava grješnika, nego ga vraća u prvotno dostojanstvo pa ga onda predvodi ukućanima da se vesele zbog njegova povratka. A tko bolje od Oca znade da je nama mjesto u njegovoj kući i da se valja radovati svakom povratku?         Još jedna stvar vrlo je važna u našem povratku milosrdnom Ocu, kako smo to posebice doživljavali u Godini milosrđa (2015-2016). To je, naime, podvrgavanje Božjem sredstvu čišćenja. Isus je Petru, kad mu nije dopustio da mu opere noge, jasno odgovorio: Ako te ja ne operem, ne ćeš imati dijela sa mnom. Naš je veliki čistač sam Isus te nas očišćene pridružuje sebi u prinosu Ocu. Mi smo skloni opravdavati se, ali Bogu ne možemo ništa maskirati. Isusov postupak i njegova pouka o milosrdnom ocu jasno govori da on ionako sve zna, ali želi vidjeti barem našu želju za Božjim milosrđem. Time ćemo potvrditi i Davidovu želju koja postaje naša: Srce čisto stvori mi, Bože… od grijeha me mojega očisti… Ako već i pravednik pada sedam puta na dan, što nas drugo može uzdizati, osim beskrajnoga Božjega milosrđa koje svoj najdivniji izričaj i ostvarenje ima u sakramentu ispovijedi. Danas je zaista potrebno moliti za obnovu sakramenta pomirenja, kao i svih ostalih sakramenata na što nas i poziva papa Franjo, osobito zbog okolnosti u kojima se nalazi današnje društvo, a te okolnosti, među kojima su  i epidemiološke i higijenske mjere zbog pandemije  , velim te okolnosti – vrše snažan utjecaj na život Crkve otežavajući pastoralnu djelatnost Crkve. To pak sprječavanje ne samo da ne rješava problem vezan s pojavom pandemije, nego stvara još veće i pogubnije probleme u koje ljudi upadaju na duhovnom, psihičkom, socijalnom i ekonomskom području. Sve pak to upućuje na zaključak, da je potrebno puno ozbiljnije promišljati, razgovarati i moliti za pronalaženje izlaza iz nastale situacije.