Skip to content

KLANJANJE ZA SRPANJ I KOLOVOZ

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća srpanj: Da se politička odgovornost na svim razinama doživljava kao uzvišen oblik ljubavi.

Opća kolovoz: Da se svi koji se bave volontiranjem velikodušno zalažu u službi potrebitih

Evangelizacijska srpanj: Da kršćani u Latinskoj Americi, unatoč svim socijalnim nejednakostima, uzmognu svjedočiti ljubav prema siromasima i pridonijeti bratskijem društvu.

Evangelizacijska kolovoz: Da napuštajući sebe same znamo biti bližnji onima koji su na rubu ljudskih i društvenih odnosa.

Biskupska srpanj: Da naš narod, čuvajući dar vjere i nepovredivosti života, bude oslobođen od pogubnosti psovke, alkoholizma i svake ovisnosti koja razara čovjekovo dostojanstvo i ljepotu obiteljskog zajedništva

Biskupska kolovoz: Da svi koji trpe zbog bolesti, osamljenosti i društvenih nepravdi, umiju sačuvati ljepotu ljubavi te svoje patnje sjedinjuju s Kristovim trpljenjem za bolji svijet

 

Politika kao oblik služenja

Govor o politici i političarima danas često ima negativan predznak, odnosno politiku doživljavamo kao mjesto pronevjere, korupcije, skandala i sebičnih interesa raznih moćnika. No to je zapravo iskrivljena slika pravog značenja kojeg u sebi sadrži pojam politika. Što je zapravo politika? Politika je vještina upravljanja povjerenim dobrima ali i briga za opće dobro unutar određenog društvenog uređenja kao što je država, a koju čine ljudi. Briga i odgovornost ne proizlaze stoga samo iz razloga očuvanja sustava od raspada, već prije svega zbog vrijednosti same ljudske osobe koja čini taj sustav. Kao što smo mogli vidjeti ne tako davno u našoj povijesti, sustavi poput nacizma i komunizma nisu se mogli održati upravo iz tog razloga nepoštivanja ljudske osobe i njenog dostojanstva kao Božjeg stvorenja. Kako kaže J. Ratzinger: Ljudski poredak koji ne poznaje Boga, umanjuje čovjeka. „Politike“ koje niječu tu stvarnost nužno se pretvaraju u „kulture“ smrti, nemorala i volje za moć.

Politika ima moć vladanja, ali ta moć – kako ju je i sam Isus vidio kad ga je Sotona kušao u pustinji – može se lako pretvoriti u činjenje zla pod vidom neke dobre svrhe. Pojavom kršćanstva na ovosvjetsku scenu dolazi i novi oblik vladanja i moći. Gdje se ono nalazi? U Matejevu evanđelju Isus nam daje uputu kršćanske politike: „Znate da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću protiv njih. Neka ne bude tako među vama! Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!“ (Mt 20, 25-28).

Taj primjer služenja dobro nam je znan, a svoj vrhunac dostiže na križu. Služenje koje se dakle očituje u službi dobra čovjeka i poštivanju njegova neotuđiva dostojanstva koje se nalazi samo u Bogu vodi prema kulturi života, pravde i istine. Primjer služenja a onda i političkog upravljanja i odgovornosti dan nam je, molimo stoga da se ono sve više očituje u našemu svijetu kao oblik kristolikog služenja.

 

Dobro sebedarja

Sve najbolje i najplemenitije stvari u životu su besplatne, ne mogu se kupiti novcem. Odan prijatelj, časno i predano služenje domovini i obitelji, poštenje i vjernost pojmovi su koji ne govore o kvantiteti, ne mogu se izbrojiti i naplatiti, to su kvalitete koje govore o stupnju savršenosti dobra same osobe, a time i neprocjenjive vrijednosti. One su odraz nečeg višeg u nama. Davno je još jedan mudrac iz starine govorio da su najbolje aktivnosti najnekorisnije, zato što takve stvari nisu sredstva za neki daljnji cilj, nego se čine zbog samih sebe. Tako je za nekoga gledanje nogometne utakmice važnije od šišanja, a njegovanje prijateljstva vrednije od zarađivanja novca. Utakmica i prijateljstvo dobra su koja su u sebi vrijedna dok su šišanje i zarađivanje novca u službi nečega što je izvan njih. Zbog toga dati sebe drugome kao izraz velikodušnosti i dobra u sebi, jedan je od najvećih stvari u životu kršćanina.

Sretni su oni koji to spoznaju i primjene u svom životu. Biti volonter – dobrovoljac, označava upravo tu kvalitetu sebedarja kao prepoznavanja dobra u davanju drugome i želji da mu se pomogne u potrebi. Kristove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 45), izražavaju upravo to najveće Dobro koje je prisutno u svakom čovjeku. Sebičnjak, koji provodi dan daleko od Boga, misli samo na svoje potrebe i hirove, pronalazi samo nezadovoljstvo jer je okrenutost prema sebi zatvaranje, ograničavanje što nije kvaliteta dobra koje ima tendenciju širenja. Za to su nam najbolji primjer veseli i radosni ljudi koji šire radost na druge i privlače nas svojom vedrinom, dok svatko od nas bježi od mrzovoljaca.

Svakoga dana imamo blago za razdijeliti. Ako ga ne darivamo, gubimo ga; ako ga dijelimo, Gospodin ga umnaža. To je plod i volontiranja, truditi se i zalagati da se dobro koje smo primili širi dalje ne druge. Ako smo pozorni, ako promatramo Kristov život, on će nam pokazati prilike za dragovoljno služenje ondje gdje su rijetki možda spremni to učiniti.

 

Bojan BIJELIĆ, DI

Kršćanska ljubav najbolji je doprinos socijalnoj pravdi

S otkrivanjem Amerike došlo je do mnogih promjena na području obje Amerike. Bilo je tu izrazito osvajačkih poteza, ali istodobno i misionarskoga zamaha da bi doista Evanđelje doprlo do nakraj zemlje. Bilo je i neljudskih postupaka, posebice glede crnačkih robova dovezenih iz Afrike. Ali bilo je već tada svetaca koji su se zauzimali za njih, jednako kao i onih koji su uočavali nepravde europskih osvajača prema domaćem pučanstvu. Na žalost, često su se osvajači kitili kršćanskim imenom, pa su oni koji ni u Europi nisu podnosili Krista ni Crkvu činili sve da se evangelizacija osujeti. Evanđelje je već onda mnoge misionare poticalo da stanu u obranu ljudskih i socijalnih prava obespravljenih. Spomenimo tek svjetski poznate isusovačke redukcije o kojima je snimljen i film ‘Misija’ s izvrsnom glazbom Morriconea koji je nedavno gostovao u Zagrebu.

Oni koji su se bogatili na račun siromašnih nisu imali oka za njih nego samo za sebe pa su i politički sustavi jednako nepravedno zapostavljali mnoge sve do dana današnjega. Sve to valja, kako ističe Drugi vatikanski sabor, prožeti Evanđeljem da bi zavladao pravedni mir i poštivanje svake osobe. Zahtjev je to i Svetoga Oca moliteljima da svojim vapajima Bogu izmole otvorenost među ljudima za postizavanje istinske jednakosti i u ljudskom dostojanstvu pa onda i u gospodarskom i političkom poretku, čemu ljubav nadahnuta Evanđeljem još može dati svoj jedincati doprinos.

Ljubav je uvijek na dobitku

Ovom Papinom nakanom za kolovoz izriču se barem dvije duboke istine. Ponajprije svako zatvaranje u sebe onesposobljava nas da vidimo i cijenimo druge. A suprotno tomu, svako otvaranje drugomu i njegovim potrebama zapravo nas obogaćuje. Primijetili su to i crkveni oci poput sv. Ivana Zlatoustoga ili sv. Petra Krizologa, koji nas potiču na tu otvorenost drugome. Sveti pak Ignacije Lojolski u duhovnim vježbama kao da nam želi reći u kontemplaciji o ljubavi da idući ususret drugima i njihovim potrebama unaprijed si jamčimo uspjeh iz kojega stoji Bog, stvoritelj i otkupitelj naš koji nas je dao jedne kraj drugih da u međusobnim odnosima rastemo i oplemenjujemo svoj život. Sve je to jednostavno Isusov zaključak: Idi i ti čini tako. To znači, idi i budi bližnji onima u potrebi i tako istodobno budi poticaj drugima da se svekoliki društveni odnosi uzdignu na takvu razinu koja će omogućiti i potvrditi dostojanstvo svakog ljudskog bića. To očito zahtijeva neko napuštanje sebe, ali je u ljudskosti dobitak za sve.

  1. Vatroslav HALAMBEK, DI

 

Pas i svetost

Na krštenju smo, među ostalim, primili dar vjere. No ona nam nije dana u punini, nego kao sjeme koje treba rasti, razvijati se i roditi plodom. Vjerom dobivamo nadnaravni dar po kojem Bogu predajemo svoj razum i volju kako bismo ga bolje ljubili svim srcem, svom dušom i svom pameću svojom. Po vjeri imamo sigurno jamstvo da je njegova riječ u ovome svijetu, koji je pun laži, istinita i nikada nas ne vara. Ne možemo doći k Bogu ako ne vjerujemo u njega i njegovoj riječi. Valja po vjeri i živjeti. „Ako netko misli da će postati kršćanin ako sjedi u crkvi, isto tako može misliti da će postati auto ako sjedi u garaži“ (G. Kellor). Božja mi riječ jamči da je život nepovrediv od prvog trenutka do posljednjeg prirodnog završetka.

Jedan od znakova istinske vjere jest i taj da su čovjekove riječi dobre i plemenite, a ne ružne, pogrdne, bogohulne. U našem je narodu, nažalost, vrlo raširena psovka, tzv. mala i velika. „Psovka je strašnija od ikoga drugog grijeha. Ona je bezbožni govor protiv Boga. Svaki drugi grijeh kad se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji“ (sv. Jeronim). Psovka, osobito bogohulna, ne služi na čast našem narodu. „Van iz vaših usta srdžba, ljutnja, zloća, uvreda, sramotne riječi!“ (Kol 3,9). U riječi psovka krije se riječ pas. Čovjek koji psuje, laje kao pas.

Ne samo da psovka razara nacionalno tkivo, nego i alkoholizam. U Hrvatskoj ima preo 250 000 alkoholičara. Pozamašna brojka za mali hrvatski narod. Alkohol ne donosi sreću. On utapa one koji ga prekomjerno uživaju. On razara čovjekovo dostojanstvo. I unosi razdor u obiteljsko zajedništvo.

 

Na razne načine čovjek se susreće s patnjom koja zahvaća čitavu osobu: tijelo, duh i emocije. Trpljenje može biti prilika za rast u svetosti. Odakle patnja? Iz vjere znamo da je trpljenje kazna za grijeh, prvenstveno za iskonski. Trpljenje je posljedica društvenog grijeha. Psovka je grijeh. Je li čudo ako naš narod trpi? Grješno društvo je društvo koje pati, uključujući i one koji nisu grješni. To je cijena ljudske solidarnosti. Tu su i osobni grijesi. No, nije svako trpljenje kazna za grijeh, kako nas uči Isus.

Kako se možemo okoristiti trpljenjem? Možemo ga prihvatiti kao pokoru i kao naknadu, zadovoljštinu za grijehe osobne, društvene, počinjene u Crkvi. Ako sam grijehom prihvatio užitak koji je zabranjen, pokorom se odričem nečega što mi je dopušteno i tako na neki način vraćam ravnotežu osobnom moralnom i društvenom životu. Ovime priznajem da sam grješnik. A mogu i rasti u svetosti ako dragovoljno prihvatim patnju iz ljubavi prema Bogu. Ljubav upravo i želi trpjeti kako bi pokazala svoju vjerodostojnost. Na neki način patnja nam dolazi od Boga. A nju ćemo najbolje razumjeti i prihvatiti ako njegujemo pobožnost prema muci Kristovoj i sjedinjujemo se s njegovim trpljenjem za bolji svijet.

 

  1. Ivan CINDORI, DI