Skip to content

KLANJANJE ZA RUJAN

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća: Da se umnože prilike za obrazovanje i zaposlenje svih mladih ljudi.

Evangelizacijska: Da vjeroučitelji vlastitim životom budu dosljedni svjedoci vjere koju naviještaju.

Biskupska: Da odgoj i obrazovanje u našim školama i odgojnim ustanovama vodi k cjelovitoj izgradnji ljudske osobe, poštujući kršćanske vrijednost našega naroda

 

OPĆA: Tragedija našeg vremena

 Kao dva najveća zla današnjice papa Franjo izdvaja nezaposlenost mladih i usamljenost starih. Nezaposlenost, kaže on, lišava nade. Ona priječi radosni pogled u budućnost koju bi trebalo graditi. Onemogućuje stvaranje obitelji, formiranje bilo čega novoga. Zatvara ljude u bezizlazni krug žalosti i osjećaja beskorisnosti. To je, veli Papa, tragedija našeg vremena.

Nezaposlenost ljude gura u egzistencijalnu periferiju. Ona ih lišava dostojanstva. Pogađa čitavu obitelj i društvo. Izaziva osjećaje izostavljenosti i beznađa. Ona je negacija života, gora čak i od smrti, pisao je Ortega y Gasset. Novi život mnogi su prisiljeni tražiti u inozemstvu, a i ondje se život često pretvara u kombinaciju stresa i besmisla.

Sve se to protivi Božjoj beskrajnoj ljubavi prema svakom čovjeku, dostojanstvu koje svakom ljudskom biću poklanja. U društvu koje se vodi prvenstveno profitom negirani su plodovi novoga života koje donosi Krist: pravedna razdioba, pomirenje, služenje i bratstvo. Svi smo jedno tijelo, i „ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi“ (1 Kor 12,26).

Kršćanski svjetonazor cijeni rad. A danas živimo u doba u kojem je rad sve manje cijenjen. Fizički se rad sve više percipira kao nečasna djelatnost, nešto čega se treba laćati samo u krajnjoj nuždi. Mnogi stoga kao cilj svoga obrazovanja vide upravo njegovo izbjegavanje. Zaposleni pak čeznu za slobodnim vremenom kada neće morati raditi. Rad se tako pretvorio u nešto teško, turobno, prenaporno. Mnogo važniji od njega je njegov ekvivalent u novcu, tj. plaća.

Manjak poštovanja prema radu plod je nehumanosti današnjih radnih uvjeta. Utrka za profitom i borba s konkurencijom uvjetuje degradaciju položaja radnika. Podvrgnut pritisku on često ne može uživati u plodovima svoga rada, svojoj kreativnosti i imaginaciji. I tako rad postaje mučenje.

Rad čiju vrijednost uvjetuje profit zapravo osiromašuje ljude. Prisiljava ih da žive po logici mjerenja, računanja i kalkuliranja. I takvu logiku primjenjuju na svijet koji ih okružuje. Sve je roba, zaliha ili sirovina koju valja iskoristiti. U svakoj djelatnosti se smjera najvećem dobitku uz najmanji trošak. Prisiljeni da se usavršavaju u profitabilnosti, ljudima izmiču slike i ideje koje preobražavaju život. Propuštajući ih, ne postaju osobe kakve bi mogli biti, ne žive život u punini.

Bog se utjelovio u obitelji tesara, radnika koji je zarađivao od svojih ruku. Time je zauvijek blagoslovio svaki rad i trud. Bog je prisutan u naporima i mukama zaposlenih i nezaposlenih ljudi. U svakom samoostvarenju i težnji za napretkom Bog pokazuje svoje lice ljubitelja čovjeka.

On je prvenstveno ondje gdje su prezreni i odbačeni. Oni na koje je svijet zaboravio, oni koji su bez nade. Ti ljudi danas nose njegov križ. Njihova je patnja Isusov krik upućen nepravednom svijetu. Kroz riječi i djela mnogih progovara kako bi se ti nepravedni odnosi ukinuli. Neka i naša molitva bude upućena na tu nakanu.

Stanko PERICA, DI

EVANGELIZACIJSKA: Primjeri privlače

Ova stara latinska poslovica sigurno se obistinila i u našem životu. Dobro znamo da se uostalom svi mi ponašamo kao sv. Toma koji više vjeruje svojim očima nego svojim prijateljima, drugim apostolima. Posebice to vrijedi za djecu koja su vrsni oponašatelji onoga što vide u drugih, u starijih. Osim toga, nije rijetko da i zanimanje oca ili majke prijeđe na djecu i unuke. Kad je pak riječ o vjeri i njezinom svjedočenju, znamo dobro da primjer roditelja ili starije braće i sestara u obitelji itekako ima važnu ulogu odgoju u vjeri.

Toga su, nadam se, svjesni i vjeroučiteljice i vjeroučitelji. To si posebno dozivaju u svijest početkom školske godine. No to je također, prema Papinoj preporuci, u svijesti onih koji molitveno prate važne sastavnice kršćanske stvarnosti u najbližoj okolici, ali i po svijetu. Upravo kad je riječ o vjeri, svjedočanstvo vlastita života zapravo je potvrda onoga što naučavamo, što kao istine vjere predajemo mlađima da oblikuju svoju osobnost u prijateljstvu s Bogom kao najboljim prijateljem. Osjete li mladi da vjeroučiteljice i vjeroučitelji u Isusu imaju svojega najboljega prijatelja i da bi željeli da se svi s Njim sprijatelje, vrlo će im lako povjerovati i na riječ. O tome i papa Franjo lijepo piše u svojoj apostolskoj pobudnici Radost Evanđelja koju je uputio ne samo biskupima i svećenicima, nego i svim vjernicima. Valja pritom uočiti vrlo važan naglasak Svetoga Oca. U biti riječ je o ljubavi. U njoj se raste ljubeći. Tako se u vjeri raste predajući drugima sadržaj vjere objavljen nam u Svetom pismu. Evo što Papa piše:

„Sigurno je da smo svi pozvani rasti kao evangelizatori. [Vjeroučitelji i vjeroučiteljice privilegirani su evangelizatori.] Istodobno se trudimo oko bolje izgradnje, produbljivanja svoje ljubavi i jasnijeg svjedočenja evanđelja. U tome smislu svi trebamo pustiti da nas drugi neprestano evangeliziraju; to, međutim, ne znači da se moramo odreći evangelizatorskog poslanja, nego radije moramo iznaći način da naviještamo Isusa na način koji odgovara situaciji u kojoj se nalazimo. U svakom slučaju, svi smo pozvani pružiti drugima izričito svjedočanstvo spasenjske ljubavi Gospodina, koji nam unatoč našoj nesavršenosti pruža svoju ljubav, blizinu, svoju riječ, svoju snagu, i daje smisao našem životu. Tvoje srce zna da život nije isti bez njega, dakle, ono što si otkrio, ono što ti pomaže živjeti i što ti daje nadu, to je ono što trebaš prenositi drugima. Naša nesavršenost ne smije biti izgovor; baš naprotiv, poslanje (misija) stalan nam je poticaj da ne ostanemo u glibu osrednjosti, nego da nastavimo rasti. Svjedočanstvo vjere koje je svaki kršćanin pozvan pružiti podrazumijeva to da može reći poput svetog Pavla: ‘Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio … za onim što je preda mnom, prežem’ (Fil 3, 12-13) (br. 121)“.

 

  1. Vatroslav HALAMBEK, DI

 

 

BISKUPSKA: Kako dugo traje odgoj i obrazovanje?

Sedmog rujna ove godine točno u osam sati zazvonit će školsko zvono i navijestiti da je započela nova školska godina za osmogodišnju i srednje škole. Otprilike mjeseca dana poslije sveučilišta će otvoriti svoje predavaonice. I tako će neki nastaviti, a neki započeti svoje obrazovanje i odgoj u školskim ustanovama. Od ranih dana govori nam se da je diploma ključ koji otvara vrata zaposlenja. Slušamo poticaje: Ozbiljno i marljivo uči! Imaj dobre ocjene! Nemoj nas sramotiti! itd. Koji je cilj dugih školskih godina? Je li cilj svih tih godina pripremiti učenika/studenta za određeni posao? Kako da se snađe u marketinškom svijetu? Ili poučiti ih o životnim vrjednotama, disciplini, uputiti ih da neovisno i kritički misle, naučiti ih kako učiti tijekom cijeloga života?

Tijekom dvadesetog stoljeća škole su razvile strukturu koja se tiče pet široko osnovnih razina znanja: povijest – kako bi se razumio ljudski svijet. Poznata je izreka da je povijest učiteljica života, ali, nažalost, mnogi od nje ništa ne nauče; znanost – kako bi se razumio svijet prirode; matematika – razumjeti svijet kvantitativno; jezik – komunikacija među ljudima; umjetnost – koja izražava čovjekovu kreativnost. Ostala područja znanja su više ili manje povezana s ovih pet razina.

Može li znanje u navedenim područjima učiniti čovjeka boljom i sposobnijom osobom nego što je bila na početku školovanja? Samo po sebi neće. Naravno, učenici trebaju postati učeni. Ali na svijetu ima mnogo ljudi koji su završili školovanje, a onda su postigli vrlo malo ili ništa u životu. Svaki učenik/student trebao bi se upitati: što ja mogu učiniti da svijet u kojem živim bude bolji, ljudskiji, bez mržnje, bez rata, svijet mira, razumijevanja, ljubavi. Da odgoj i obrazovanje bude potpuno, mora uključiti još nešto; duhovnu dimenziju ljudske osobe.

Danas se mladima, bilo u školi bilo izvan nje, nude razne vrijednosti. Kako da se u toj nepreglednoj šumi snađu roditelji i odgojitelji? Kako da mlado biće postane odrastao i odgovoran građanin? Kako da stekne vrjednote kao što su poštivanje drugih, da bude odgovoran za svoje čine, ima kontrolu nad sobom, da bude iskren, zahvalan, ustrajan u dobru, ponizan, ljubazan, strpljiv, da drži dano obećanje, da bude suosjećajan i uljudan, da sačuva i unapređuje vjeru u Boga? Usvajati ne samo intelektualne vrednote nego i kršćanske, eto velike životne avanture i izazova.

Naš se narod diči da je prije 14 stoljeća bio pokršten i da se izgrađivao na evanđeoskim vrjednotama. Maknemo li iz naše kulture vjerske zasade utemeljene na Svetom pismu i vjeri, jedva će što ostati od kulture i uljuđenosti. Ali, nažalost, mnoge evanđeoske vrjednote koje se ustima ispovijedaju, nisu zašle u dubinu duše. Primjerice: kako to da mnogi mladi sakrament potvrde doživljavaju kao službeni oproštaj od Crkve? Kako to da mnogi katolici, napose muški, misle da su dobri vjernici ako su na misi na Božić i Uskrs? Ili da na Veliki petak jedu bakalar kao nešto najbitnije toga dana?

Odgoj i obrazovanje nisu prestali kad smo postali punoljetni ili završili studij, oni traju do kraja života.

  1. Ivan CINDORI, DI