Skip to content

KLANJANJE ZA LISTOPAD

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Opća nakana: Da se iskorijeni trgovanje ljudima, taj moderni oblik ropstva.

Evangelizacijska: Da kršćanske zajednice azijskoga kontinenta u misionarskom duhu navijeste Evanđelje onima koji ga još iščekuju.

Biskupska: Da ljudi iz našeg naroda koji žive izvan domovine ne izgube vjeru, narodnu pripadnost i kulturu, te tim vrijednostima umiju obogaćivati sredine u kojima žive

 

Trgovanje ljudima – moderno ropstvo

Trgovina ljudima je najraširenije ropstvo u 21. stoljeću. To su riječi pape Franje u njegovoj prvoj poruci Urbi et orbi na Uskrs 2013. Sveti Otac nije stao na tome, nego je i više puta ponavaljao kako je trgovanje ljudima „zločin protiv čovječnosti“. Makar znali što je trgovanje ljudima, važno je podsjetiti se o čemu je riječ kao i o tome koje su posljedice kako bismo si osvijestili kako papin opis tog zla kao „zločina protiv čovječnosti“ pogađa bit stvari.

Na stranicama MUP-a za trgovanje ljudima se kaže da„predstavlja vrbovanje, kupnju, prodaju, predaju, prijevoz, poticanje ili posredovanje u kupnji, prodaji ili predaji, pružanje utočišta i prihvat osoba, uporabu sile, prijetnju uporabom sile ili drugim oblicima prinude, otmice, prijevare, zlouporabe položaja ili ovlasti da bi se došlo do pristanka osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, u svrhu iskorištavanja koje minimalno uključuje korištenje osoba u prostituciji ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilan rad ili usluge, ropstvo, postupke slične ropstvu, trgovanje organima i drugo.“

Prema procjenama stručnjaka u svijetu je oko 27 milijuna odraslih i 13 milijuna djece žrtava trgovine ljudima, a godišnje oko 2,5 milijuna ljudi postaju žrtve tog zločina. Nadalje, preko 80% žrtava su žene, a djeca u više od 50% slučajeva. Najviše žrtava (75-80%) je prisiljeno na prostituciju te da budu seksualno roblje, a u ostalim slučajevima, osim što postanu žrtve prisilnog rada, ljudima se trguje radi njihovih organa. Procjenjuje se da je godišnja dobit od trgovanja ljudima između 9 i 32 milijarde dolara, a smatra se kako bi u bliskoj budućnosti dobit trebala nadmašiti onu koja se ostvaruje u trgovini drogom. Ljudi su najčešće žrtve trgovanja u zemljama istočne Europe i Balkana kao i u Kini, Tajlandu i Nigeriji, dok su zemlje zapadne Europe, SAD, Turska i Japan najčešće odredišne zemlje. Nažalost, ni Hrvatska nije pošteđena ovog zla i osim što je tranzitna zemlja, od 2011. se sve više pojavljuje kao zemlja porijekla te krajnjeg odredišta žrtava trgovanja ljudima. Žrtve trgovanja ljudima trpe strašne fizičke i psihičke posljedice, a ni smrtni slučajevi nisu rijetkost. Znanstvenici smatraju kako je trgovanje ljudima radi seksualnih usluga jedan od glavnih razloga zašto se HIV širi, a osim toga mnoge žrtve pokazuju suicidalne sklonosti. I tako danas u vrijeme kad je ropstvo zakonom zabranjeno, ima više robova nego ikad prije u povijesti.

Veliki njemački filozof Immanuel Kant je napisao: „Radi tako da čovječanstvo i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.“ Ljudi nisu predmeti koje možemo posjedovati, sredstva po kojima možemo postići onu svrhu koju želimo ostvariti. Svaki čovjek ima dostojanstvo jer je slika Božja (Post 1,27) i svako svođenje čovjeka na objekt je povreda njegovog dostojanstva. Kao kršćani pozvani smo ustati protiv svakog oblika zla te stati u obranu obespravljenih i ugroženih. Možemo i moramo pomoći u borbi protiv trgovine ljudima (detaljnije na stranicama MUP-a). Osim toga, važno je da osvijestimo težinu tog zločina kako bi društvo postalo osjetljivije na to zlo. Važno je i moliti se za policijske službenike i humanitarne djelatnike da u međusobnom dijalogu, suradnji i razmjenjivanju mišljenja suzbiju to strašno zlo.

Nemojmo misliti kako je to nemoguće: sjetimo se samo kako je upravo kršćanstvo, koje je naglašavalo i naglašava da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, bilo jedan od ključnih faktora u dokidanju ropstva. Neka nam to bude poticaj za daljnju borbu protiv svakog oblika modernog ropstva, a neka nam na tom putu bude od pomoći zagovor sv. Jozefine Bakhite, koja je i sama proživjela iskustvo ropstva i patnje, a koju je Bog doveo do slobode i dostojanstva ljudske osobe kao i slobode vjere, da bi na kraju cijeli osobni život posvetila za Boga i dolazak Kraljevstva Nebeskoga.

Luka ILIĆ DI

 

Crkva u Aziji

Nakon posebne Sinode biskupa za Aziju sveti je Ivan Pavao II. za svojega apostolskog putovanja u Indiju 1999. godine u New Delhiju potpisao poslijesinodalnu pobudnicu o Crkvi koja je u Aziji. U tom dokumentu, temeljem sinodalnih rasprava, osvrt je na svu problematiku s kojom se suočava taj kontinent na različitim razinama, od političke, gospodarske, društvene, kulturalne i vjerske. Zemljopisno gledano to je najveći kontinent, ali i po stanovništvu najbrojniji, jer samo u Indiji i Kini zajedno ima više od dvije i pol milijarde ljudi. Mnoštvo kulturnih i vjerskih tradicija kadšto se međusobno isprepleću, a vjerski su napose istaknute tradicije budizma, hinduizma, taoizma, a postupno i islama te kršćanstva.

Obveza Kristovih učenika da propovijedaju Evanđelje po svem svijetu ostaje do kraja vremena, pogotovu što smo svjesni da još do mnogih Radosna vijest nije doprla, čemu ima mnogo razloga. Na azijskom kontinentu evangelizacija je zapravo i počela, kako se ističe u spomenutom dokumentu. U Indiji se do danas spominju i takozvani Tomini kršćani, kamo je, naime, dospio sv. Toma apostol. Otkrivanjem novoga svijeta mnogi su se misionari uputili u Ameriku, ali su zastali primjerice u Indiji. Posebice su poznate čežnje za Kinom i Japanom velikoga misionara Indije svetoga Franje Ksaverskoga. Poslije njega u te su zemlje prispjeli mnogi isusovci te se susreli s razvijenim kulturama i znanošću pa su upravo s tih polazišta nastojali približiti Krista Spasitelja onima koji su o Njemu željeli čuti. Kao i u početku kršćanstva, svako je propovijedanje i stvaranje kršćanskih zajednica redovito pratilo i mnogo protivljenje sve do toga da su mnogi kršćani za svoju vjeru umirali te su i smrću svjedočili za život koji su zadobili po krštenju i za istinu Isusa Krista koja ih je nadahnjivala u njihovu zauzetom djelovanju.

Znamo dobro da se djelovanje evangelizatora ne može zaustaviti samo na propovijedanju, nego i na utvrđivanju vjernika katehezom, sakramentima, ali i socijalnim radom što je s vjerničkoga vidika zapravo kršćanski caritas kao logična sastavnica evanđeoskoga propovijedanja. Crkvene strukture u mnogim su krajevima Azije vrlo dobro razvijene. Prisjetimo se samo i našega sluge Božjega patra Ante Gabrića. Mnogi bi se mogli ugledati u njega ne samo u misijama, nego i u domaćem okružju. Ali ni on ne bi mogao sve to bez pomoći naših vjernika iz domovine i izvan nje. Tako da i tu vidimo da se na različite načine može pomagati evangelizaciji.

Papa Franjo želi da kršćanske zajednice azijskoga kontinenta kao već domaće Crkve navijeste Evanđelje spasenja onima koji tu puninu Božjega spasenja još iščekuju da bi postali dionicima iste radosti života u Bogu, kako to piše sv. Ivan apostol u svojoj Prvoj poslanici. Molitelji svojim željama i vapajima Bogu to nastojanje svesrdno podupiru ovoga mjeseca koji je označen i kao Marijin i misijski mjesec.

  1. Vatroslav HALAMBEK, DI

 

Nemojte zabit naš lipi jezik

Ljudi su odvajkada u potrazi za boljim životom kojem se nadaju u nekoj drugoj zemlji. I stoga ostavljaju svoju domovinu i kreću na put prema tuđoj zemlji. S obzirom na zemlju iz koje odlaze, oni su iseljenici (emigranti), a s obzirom na zemlju u koju se useljavaju oni su useljenici (imigranti). U Hrvatskoj su poznata tri vala emigracije (iseljeništva). Negdje u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, kad je uglavnom Dalmaciju zahvatila peronospora, krenuo je prvi val iseljenika, najvećim dijelom Dalmatinaca. Drugi val je započeo svjetskom krizom, koja je svijet zahvatila tridesetih godina 20. st. Tada su ljudi masovno odlazili u Njemačku, Belgiju i Italiju. Nakon Drugog svjetskog rata veliki broj ljudi, bojeći se komunističkih represalija, traži sigurnost u drugim zemljama. Jugoslavija tek šezdesetih godina 20. st. otvara svoje granice i tada mnogi Hrvati odlaze na privremeni rad. Među njima ima i političkih emigranata od kojih je dobar broj ubila UDB-a. Ovih godina svjedoci smo četvrtog vala emigracije. Zbog loših ekonomskih prilika, zbog nemogućnosti da se mladi ljudi zaposle, mnogi traže bolje sutra u tuđini. Nažalost, mnogi ljudi više ne vjeruju u bolje sutra.

Useljenici zbog raznih razloga ostavljaju svoju zemlju i idu u potragu za boljom. Razlozi mogu biti: njihova zemlja ima male mogućnosti za ekonomski napredak, ljudi žele bolje plaće za svoj posao, traže bolji životni standard, žele da obitelj koja je raspršena bude u jednoj državi, zbog odlaska u mirovinu, zbog progona, prirodne katastrofe, ratnih sukoba ili jednostavno žele promijeniti kvalitetu svoga života. Prema popisu UN-a god. 2013. bilo je oko 3,25% svjetske populacije emigranata.

Oni koji emigriraju u tuđinu, često se osjećaju da su iščupani iz svojega naroda, a još nisu uklopljeni u drugi narod. Važno je da u takvim sredinama ne izgube svoj identitet, narodne vrijednosti koje su sobom ponijeli, a naročito da ne izgube vjeru što se u bezvjerskoj Europi lako može dogoditi. Svojim kulturnim vrijednostima mogu obogatiti sredine u koje su došli.

Neke skupine Hrvata dobro su se uklopile u drugu zemlju. Primjerice, moliški Hrvati. koji su se u talijansku pokrajinu Molise doselili oko 1492. g. bježeći pred osmanlijama. Oni su do danas zadržali svoj etički identitet, svoj hrvatski jezik. Nikola Neri, kulturni i politički djelatnik, ubijen iz političkih razloga 3. XII. 1799., poručio je svojim sunarodnjacima: „Nemojte zabit naš lipi jezik.“ Zaslugom kard. Šepera među njima djeluju hrvatski svećenici i č. sestre. Nakon uspostave neovisne Hrvatske veze s domovinom su se pojačale.

Drugi slučaj su gradišćanski Hrvati. Hrvati iz Like, Krbave, zap. Bosne, Korduna, Banovine, Gorskog Kotara i Slavonije u 15. i 16. stoljeću iseljavaju su se iz tih krajeva pred osmanlijskom najezdom i naseljavaju predjela u Austriji. U novoj sredini ti su prognanici organizirali uvjete za život, sačuvali svoj materinji jezik, tradiciju i vjeru. Svećenici su bili oni koji su nastojali na gradišćanski Hrvati sačuvaju svoju vjeru, kulturu, jezik, identitet.

Ivan CINODRI, DI