Skip to content

KLANJANJE ZA LIPANJ

Posted in NAKANE-ADORACIJA

Nakane AM za lipanj 2015.

Opća: Da useljenici i izbjeglice nađu prihvat i poštovanje u zemljama u koje su stigli.

Evangelizacijska: Neka osobni susret s Isusom u mnogim mladim ljudima pobudi želju da mu se predaju u svećeništvu ili posvećenom životu

Biskupska: Da svetost braka, kao trajno zajedništvo jednog muškarca i jedne žene, bude vjerno čuvana u svijesti ljudi i svim zakonskim odredbama, za dobrobit naših obitelji i cijeloga društva.

 

Prihvaćanje i poštovanje

Gospodin nas stalno poziva na obraćenja, nasljedovanje. Učinio je to i riječima: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ Pitat ćemo se tko i gdje su ti najmanji, kako ćemo ih prepoznati? Naći ćemo ih na rubu društva, kao one koji su odbačeni i prezreni, ljudi koji su gladni i žedni, protjerani iz svog doma u potrazi za boljim životom, a nekad samo i za mogućnošću da prežive.

U ne tako davnoj prošlosti mnogi su krajevi naše domovine bili ispražnjeni bilo iz gospodarskih razloga ili zbog rata. Veliki dio našeg naroda doživio je sudbinu izbjeglištva, tuđinca u stranoj zemlji, zar onda ne bi trebali bolje shvaćati strah zbog neizvjesne budućnosti, ali i snagu tople dobrodošlice, pružene ruke. I sam se Gospodin poistovjećuje s tim najmanjima i više od toga, On nam pokazuje sebe u njima, naime On veli: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me…“ I stvarno je bio jedan od njih još u djetinjstvu kada se s obitelji morao skloniti u Egipat.

Mnogi se, pogotovo danas, nalaze u takvom položaju, kao izbjeglice iz raznih dijelova svijeta. I u našem neposrednom susjedstvu ih nalazimo. U zadnje vrijeme neprestano pristižu vijesti o izbjeglicama iz sjeverne Afrike, slike prekrcanih brodova i priče o ratnim razaranjima. Sve je to samo dio stvarnosti koju te osobe proživljavaju.

Imajući ovo pred očima Sveti Otac je još na blagdan sv. Obitelji uputio ove riječi: „Bog je tamo gdje je čovjek u opasnosti, tamo gdje čovjek trpi, tamo kamo bježi, gdje iskušava odbijanje i napuštenost ali, Bog je i tamo gdje čovjek sanja, gdje se nada da će se slobodan vratiti u domovinu, na mjestu gdje planira i koje je izabrao za svoj, i za život i dostojanstvo svoje obitelji.“ A prije tih riječi upozorio je i na jedan drugi oblik progona: „Ali, sjetimo se i drugih ‘prognanika’, koje bih ja nazvao ‘skriveni prognanici’, kojih može biti i unutar njihovih vlastitih obitelji: starije osobe, primjerice, prema kojima se ponekad postupa kao da njihova nazočnost smeta. Često mislim kako je dostatno pogledati kakav je u nekoj obitelji odnos prema djeci i prema starijim osobama, da bismo znali kako ta obitelj živi.“

Primijenimo ove zadnje riječi na sebe, pogledajmo prvo na odnose unutar naših obitelji, naše župne zajednice, kruga ljudi u kojem se krećemo. Nastojmo prepoznati činimo li druge prognanicima; ogovaranjem, omalovažavanjem ili ignoriranjem i izoliranjem. Proširimo to na promatranje Kristove prisutnosti u svakom čovjek, koliko nas pogađaju riječi iz Evanđelja po Ivanu: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Nađimo u tome ne samo priliku za kajanje, nego i iskreno obraćenje srca, otvaranje samih sebe za druge. Iskoristimo u susretu s prognanim i odbačenim priliku da podijelimo radost prisutnog Krista i tako obnovimo i potvrdimo ljudsko dostojanstvo, ne samo u njima nego i u nama. Pružimo i naše molitve prema osobama koje prolaze razne poteškoće u stranim zemljama, useljenicima i izbjeglicama, koji su prostorno udaljeni, kako bi ostvarili onu ljubav koju Isus daje: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“

Tomislav VUJEVA, DI

Oduševljen oduševljava

Tko god je čuo Isusov poziv, taj se želi s Njim osobno susretati svakodnevno, bilo da produbljuje svoje spoznaje i privrženost Njemu s pomoću Svetoga pisma, bilo da Mu se klanja u euharistiji, bilo da zajedno s drugima slavi otajstva naše vjere i uzdiže molitve Bogu. Sve to potiče nas da u svojem životu Isusovo spasenje dublje ostvarujemo što nas jednostavno vodi Isusovoj ljubavi kojoj želimo govoriti i o kojoj želimo govoriti. Tada se i naš prvi susret, kao svojedobno i Natanaelov susret s Isusom, neprestano produbljuje, utvrđuje, oživljava novim zanosom za svjedočenje i željom da i drugi dođu do istoga spoznanja i do istoga zajedništva s Bogom, kako nas potiče sveti Ivan apostol na početku svoje Prve poslanice.

Na taj način, poput prve zajednice Isusovih učenika, u predanosti poslanju da navijestimo i svjedočimo Božju ljubav, preobražavamo i dublje humaniziramo i svu svoju stvarnost koja se u toj ljubavi uzdiže do neslućenih visina i radosti. Posebna je radost Isusova učenika u tome što se Bog udostojao poslužiti njihovim naporima i nastojanjima da bi se priopćio i drugima, da bi ušao u život ljudi ne da im nešto oduzme, nego da im daruje svoja bogatstva za preobrazbu vlastite stvarnosti Božjom.

Papa Franjo u svojem dokumentu Radost Evanđelja to još objašnjava pa veli: „Nemoguće je ustrajati u evangelizaciji punoj žara ako nismo uvjereni, na temelju vlastitog iskustva, da nije isto poznavati Isusa i ne poznavati ga, nije isto kročiti s njim ili kročiti nasumce, nije isto slušati njegovu riječ i ne poznavati njegovu riječ, nije isto moći ga kontemplirati, klanjati mu se, počivati u njemu i ne moći to. Nije isto nastojati graditi svijet njegovim evanđeljem i pokušavati to činiti isključivo vlastitim razumom. Znamo da život s Isusom postaje potpuniji i da je s njim lakše naći smisao u svemu. Eto zašto evangeliziramo. Pravi evangelizator koji ne prestaje nikada biti učenik, zna da Isus kroči s njim, govori s njim, diše s njim, radi s njim. Osjeća Isusa živog uza se usred zauzetosti. Ako ga netko ne vidi prisutna u samom srcu evangelizacijskoga pothvata, taj brzo gubi oduševljenje i prestaje biti siguran u to što točno prenosi, nestaje mu snage i zanosa. A osoba koja nije uvjerena, oduševljena, zaljubljena, ne može nikoga uvjeriti. U jedinstvu s Isusom tražimo ono što on traži, ljubimo ono što on ljubi. U konačnici, ono što tražimo jest Očeva slava, živimo i djelujemo ‘na hvalu Slave njegove milosti.’ (usp. Ef 1, 6)“ (264–268).

Vatroslav HALAMBEK, DI

 

Živjeti u instituciji?

Danas se institucija braka nalazi pod baražnom vatrom. Mnoge udruge se trude ponovno definirati što sačinjava brak. Slušamo o istospolnim brakovima, otvorenim brakovima, poligamiji, poliandriji, jednostavnoj kohabitaciji; neki neozbiljno shvaćaju brak: „Brak je divna institucija. Ali tko želi živjeti u instituciji?“ (H. Mencken).

Obitelji se često nalaze u napetosti i stresu. Muž i žena su često u napetom odnosu; djeca i roditelji se ne razumiju; mnoge su obitelji rastrgane i u njima nema pravog odnosa, razumijevanja, praštanja. Veliki razdor u obitelji unosi sebičnost čemu pogoduje društvena klima: biti prvi, biti broj jedan na poslu, u obitelji, u svemu. Sebičnost ne može stanovati zajedno s mirnim i ljubaznim odnosom. Nepovjerenje, nestabilnost, pogažena bračna obećanja – i razvod nije daleko.

Nasuprot svemu ovome stoji svetost braka. Brak nije privatni eksperiment: dokle ide, ide. Ako ne ide, svaki k sebi. Brak nije nešto u što čovjek može olako ući. Brak je najsvetiji odnos između dvoje ljude koji postoji. To je veza koju je ustanovio sam Bog i mi joj pristupamo kao nečemu što je sveto. Brak nije izmislio čovjek, niti ga je uvela država svojim zakonima. Njega je sam Bog ustanovio kad je stvorio Adama i Evu. Od toga vremena „muškarac nalazi ženu, susreću se i muškarac mora ostaviti nešto da bi uz nju prionuo. Zbog toga će muškarac ostaviti svoga oca i majku da prione uz nju“ (papa Franjo) i da budu jedno tijelo. Remek djelo Božjeg stvaranja su muškarac i žena. Tim remek djelom Isus započinje svoje javno djelovanje na svadbi u Kani. Isus pokazuje simpatiju prema jednoj novoj obitelji potaknut Marijinom intervencijom. Isus, kome je dana sva vlast i sav autoritet, potvrdio je Božji plan stvaranja: „Što je Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati“ (Mt 19,6). A njegov apostol Pavao snažno će istaknuti svetost i ljepotu braka. „Veliko je to otajstvo! Ja smjeram na Krista i Crkvu,“ piše Efežanima (5,32). Ljubav među supružnicima je slika odnosa i ljubavi između Krista i Crkve. Kao što je Krist ljubio Crkvu, a Crkva ljubi Krista, takvi odnosi trebaju biti između bračnih drugova. A to s milošću Božjom, unatoč svim ograničenjima i grijesima, mnogi bračni parovi ostvaruju. Ljubiti svoju ženu kao što Krist ljubi Crkvu nije šala, to je ozbiljan i zahtjevan poziv. Ovdje sebeljublje nema mjesta, tu je teren za evanđeosku novost, međusobno poštivanje i bespridržajnu ljubav. I obratno: žena će ljubiti svoga muža kao što Crkva ljubi Krista. To je ljubav koja je obilježena križem, ali zato i radošću uskrsnuća. To je temelj na kojem se gradi trajna kuća na vjeri, ljubavi, razumijevanju, opraštanju.

Tko bračna obećanja ne kani držati do kraja života, neka ne ulazi u bračnu avanturu. Tko je pak oženjen, ima časnu dužnost ostati vjeran bračnim obećanjima koje je dao na dan crkvenog vjenčanja. Brak je doživotna veza jednog muškarca i jedne žene, razvodu u njemu nema mjesta. Brak će biti stabilan budu li supružnici održavali i podržavali emocionalnu i moralnu vjernost. U tome će pomoći zdrav seksualni odnos. Valja biti oprezan sa svojim pogledima i željama i ne fantazirati o suprotnom spolu. Brak će biti čvrst kao hridina budu li se supružnici zajedno molili. Osobito ako sebe i svoju djecu preporuče Presvetom Srcu Isusovu. Tako će njihova veza biti stabilna te im ni Sotona ni zamke ovoga svijeta neće nauditi.

Ivan CINDORI, DI